Gregorijanec

Gregorijanec, plemićka i od 1581. barunska obitelj s posjedima u Zagrebačkoj, Varaždinskoj i Križevačkoj županiji te u Kranjskoj (Mokrice kraj Brežica). Nepoznata su podrijetla. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko posjeda, ženidbenim vezama s uglednim velikaškim i plemićkim obiteljima (Stubički, Mrnjačević, Moscon, Erdődy) te obnašanju visokih upravnih, crkvenih i vojnih službi, Gregorijanci su se tijekom kasnoga i ranoga novog vijeka uzdignuli među najuglednije plemićke obitelji hrvatsko-slavonskoga kraljevstva.

Po obiteljskoj tradiciji potječu od Grgura, kojemu je kralj i car Sigismund Luksemburgovac 1427. darovao neimenovanu utvrdu. Genealoška veza obitelji s njim nije potvrđena, pa se na temelju dostupnih podataka kao prvi nedvojbeni pripadnik obitelji uzima Juraj (spominje se 1512–21). Uspon obitelji započeo je s Jurjevim sinovima, koji su znatno povećali obiteljski imetak. Stariji Pavao (? – 1565) bio je požunski i egerski kanonik, zagrebački (1550–54) i győrski biskup (1554–65) te kaločki nadbiskup (1565). Mlađi sin Ambroz (prije 1533–1572) bio je plemićki sudac u Križevačkoj županiji (1533–38), turopoljski kapetan i župan (1541), poreznik (1543–56. i 1558–59), podban i župan Križevačke i Zagrebačke županije (1558–66).

Za Ambroza i njegovih sinova obitelj je znatno povećala posjede. U Zagrebačkoj županiji pribavili su posjed i utvrdu Samci u Gornjoj Stubici (prije 1543), Bedenicu, kurije i posjede u Podotočju i Brezovici i posjed u Odri Svetog Jurja, te sedam kmetskih selišta u Buševcu u Turopolju, posjed i kuriju Podbrežje i posjed Trg ili Purgariju na ozaljskome vlastelinstvu (1546), Blaškovec i Drenovu (1547), Goli Vrh i Klinča Sela na okićkome vlastelinstvu (1549), posjede Žitomir i Mlaku (1552), posjede Zelina Sveti Nikola (Donja Zelina), Petrovec, Mrazovec, Babča, Otok, Lučelnica, Mali Obrež, Buzin i Odra u Zagrebačkoj županiji i Lekenik kraj Siska (1559) te medvedgradsko vlastelinstvo (1562). U Križevačkoj županiji stekli su posjede u okolici Preseke kraj Vrbovca, Rakovec (1548), Gostović ili Lovrečinu s utvrdom (1550) i Sveti Petar (1559), a u Varaždinskoj županiji dio posjeda Sutjeske i tamošnji kaštel (1564). Uz to Ambroz je stekao 1562. vlastelinstvo Mokrice u Kranjskoj.

Ambroz je imao sinove Stjepana (? – 1593), Baltazara (? – 1588) i Jurja (? – 1570). Među njima posebno se istaknuo Stjepan, koji je obnašao dužnost hrvatskoga podbana i župana Zagrebačke i Križevačke županije (1578–81) i kapetana kraljevstva (1589–92), a 1581. stekao je barunski naslov. Preko supruge Marte Stjepan se upleo 1560-ih u sukob oko vlasništva nad susedgradsko-stubičkim vlastelinstvom između punice Uršule te Franje Tahija. Zajedno sa šurjacima Mihovilom II. Konjskim i Matijom Kerecsényijem te Uršulinim podložnicima sudjelovao je u pobjedi nad vojskom bana Petra II. Erdődyja pod Susedgradom 3. VII. 1565. Unatoč tome što je oružani otpor banskoj vojsci bio proglašen pobunom, a njezini sudionici izdajicama, Stjepana i Pavla zajedno s Uršulom i zetovima kralj Maksimilijan II. oslobodio je krajem 1570. svake odgovornosti za to djelo te im potvrdio vlasništvo nad polovicom susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva koje su u međuvremenu, zbog sukoba s banskom vojskom, izgubili u korist F. Tahija i kraljevske komore. Dana 6. VIII. 1572. Stjepan je zajedno s Uršulom, M. II. Konjskim i M. Kerecsényijem bio uveden u posjed polovice toga vlastelinstva. Budući da je F. Tahi prosvjedovao protiv te kraljevske odluke, Stjepan je zajedno sa šurjacima poticao Tahijeve podložnike na otpor protiv njega, što je naposljetku dovelo do izbijanja seljačke bune. Premda su ga zajedno sa Kerecsényijem, Konjskim te punicom Uršulom Mecknyczer nakon ugušenja bune F. Tahi i uhvaćeni kmetovi optužili pred kraljem Maksimilijanom II. za poticanje na bunu, sve optužbe bile su odbačene. God. 1584. Stjepan je s ostalim nasljednicima obitelji Hennyngh (Teuffenbach) isplatio obitelji Tahi 44 000 forinti, čime je znatno povećao svoj posjedovni udio na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu.

Sa Stjepanovim sinovima Pavlom (? – 1598) i Nikolom (? – 1607) Gregorijanci su izumrli u muškome koljenu, a s Nikolinim kćerima Martom, udanom Moskon, i Anom Marijom, udanom Erdődy, u ženskome koljenu. U Hrvatskome zagorju posjedovali su nekoliko većih i manjih zemljišnih dobara, među ostalim mnogobrojne posjede na susedgradsko-stubičkome vlastelinstvu, posjed i utvrdu Samci u Gornjoj Stubici, Bedenicu u Zagrebačkoj županiji te u Varaždinskoj županiji plemićki posjed i kaštel Sutinsko, Poznanovec, Bužin i Beretinec. Zbog uloge u događajima vezanima uz izbijanje i gušenje Seljačke bune 1573. te obiteljskih veza, Ambroza, Stjepana i Pavla književno je obradio A. Šenoa u romanima Seljačka buna iZlatarevo zlato, a likovno Radovan Devlić u stripu Zlatarevo zlato.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski (I. K. S.), Događaji Medvedgrada, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, 1854, 3. • E. Laszowski, Sutinsko i Poznanovec, Hrvatska prošlost, 1943, 4. • J. Adamček (ur.), Seljačka buna 1573 (katalog izložbe), Zagreb 1968. • isti, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • D. Peić Čaldarović, Plemenitaši Poznanovca u Zbirci Hrvatskog povijesnog muzeja, u: Bedekovčina: stara i plemenita, Bedekovčina 1997. • T. Radauš, Gregorijanec, Hrvatski biografski leksikon, 5, Zagreb 2002.

K. Regan