groblja

groblje s kapelom Sv. Duha, XVII. st., Prigorec

mauzolej obitelji Jelačić, 1884, po nacrtu Hermanna Bolléa, Zaprešić

groblja, mjesta uređena za pokop preminulih. S obzirom na smještaj mogu biti podzemna, u razini tla ili nadzemna. Tijekom prapovijesti pokojnici su se ukapali u pojedinačnim ili zajedničkim grobovima unutar prostora živih (u špiljama, ispod podova kuća, u jamama unutar naselja). Njihova tijela polagala su se u zemlju okrenuta na bok u ispruženome ili zgrčenome položaju, a uz njih su se prilagali raznovrsni predmeti (keramičko posuđe, oruđe, oružje, nakit) za koje se vjerovalo da će pokojniku bili potrebni u zagrobnome životu. U kasnome brončanom dobu proširio se obred spaljivanja mrtvih. Pepeo se pohranjivao u žare koje su se potom ukapale u jame unutar prostranih grobnih polja (Hlupići u Maloj Gori, Špičak u Bojačnome, Zlatar), prema kojima je razdoblje dobilo naziv (kultura polja sa žarama). Tijekom starijega željeznog doba, usporedno s obredom spaljivanja, ponovno se počeo primjenjivati obred ukapanja tijela pokojnika, a grobovi društveno značajnih osoba obilježavani su tumulima, nasutim zemljanim humcima bez kamenoga oboda (Podstenje kraj Radoboja, Ravno Brezje kraj Kumrovca, Veliko Trgovišće).

U doba Rimskoga Carstva groblja su bila smještena izvan naselja uz ceste. Tijekom I. i II. st. tijela preminulih uglavnom su se spaljivala, a njihov se pepeo pohranjivao u zemljane jame, urne, škrinje te kamene ili zidane komore. Pripadnici višega društvenog sloja pokapani su s bogatim grobnim prilozima, a njima u spomen podizani su nadgrobni spomenici (stele, nadgrobne are, edikule) i monumentalne grobnice (mauzoleji). Obred spaljivanja počeo se napuštati krajem II. i početkom III. st., kada se pokojnike ponovno počinje ukapati, a u sve širu uporabu ulaze kameni sarkofazi. Na području Hrvatskoga zagorja iz razdoblja antike pronađeni su samo pojedinačni grobovi (Mala Gora kraj Vinagore, Šagudovec kraj Gornje Stubice), a najbliža nekropola nalazi se u Kominu kraj Svetoga Ivana Zeline.

U ranokršćansko doba (IV. st.) vjernici su se pokapali uz grobove mučenika (martira). U V. st. iznad grobova martira počele su se graditi bazilike koje su objedinile okolne grobove vjernika u jedinstvenu cjelinu. Na zasjedanju koncila u Bragi (561) zabranjeno je pokapanje pokojnika unutar crkava, izuzev pripadnika klera (biskupa, opata, svećenika) i visokoga plemstva koji su bili dobročinitelji i pokrovitelji Crkve. Pokapanje mrtvih dopušteno je tek uz vanjski zid crkava, što je rezultiralo formiranjem groblja u njihovoj neposrednoj blizini. Na lokalitetu crkve Majke Božje Gorske u Loboru pronađeni su ostatci jednoga od najstarijih srednjovjekovnih groblja na području kontinentalne Hrvatske koji potječu iz IX. i X. st. Pravo ukopa imale su župne crkve, a u slučajevima kada se ona nalazila predaleko od neke zajednice, pravo ukopa moglo se dodijeliti obližnjoj filijalnoj kapeli (kapele Blažene Djevice Marije u Klupcima, sv. Jakova u Donjoj Batini, sv. Petra u Gotalovcu itd.). Zemlja na groblju obavezno je morala biti posvećena, a groblje odijeljeno od ostatka zajednice jarkom, ogradom ili zidom (cinktorom). Broj župnih groblja značajno je porastao tijekom zreloga srednjeg vijeka (XI‒XII. st.) restrukturiranjem ustrojstva župa, koje je rezultiralo povećanjem njihova broja i izgradnjom brojnih novih župnih crkava. Osim crkava i područnih kapela, pravo ukopa imale su bolnice (hospitali) i samostani. Nakon što je u nekadašnjoj pavlinskoj crkvi u Lepoglavi sahranjen I. Korvin (1504), nezakoniti sin hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina, lepoglavska crkva postala je mjesto ukopa nekih od najznačajnijih hrvatskih velikaških obitelji (Rattkay, Patačić, Drašković, Keglević, Pethő de Gerse, Češković). Osim u Lepoglavi, obitelj Keglević pokapala se i u franjevačkome samostanu u Krapini, a članovi obitelji Erdődy kao mjesto svojega posljednjeg počivališta odabrali su franjevačku crkvu u Klanjcu. Plemići su se unutar crkava pokapali u kriptama smještenima u svetištu, brodu ili prigrađenim obiteljskim kapelama, a iznad njihovih grobova postavljane su reljefno ukrašene nadgrobne ploče ili epitafi.

Tijekom XVI. i XVII. st. u vrijeme čestih epidemija, osobito kuge, groblja su se katkad podizala izvan naselja zbog zdravstvenih razloga, a u njihovoj blizini izgrađene su kapele posvećene sv. Roku, svecu-zaštitniku protiv pošasti (kapela sv. Roka u Druškovcu, srušene kapele sv. Roka u Kumrovcu i Radoboju). Prvu službenu odredbu o premještanju groblja izvan naseljenih mjesta donio je car Josip II. (1781). Unatoč njegovoj odluci o napuštanju crkvenih groblja i otvaranju novih izvan naselja, vjernici su se nastavili pokapati unutar crkava i na obližnjim grobljima gotovo do sredine XIX. st. Jedna od posljednjih odredaba kojima su dokinuta i posljednja crkvena groblja donesena je 1867, kada je naređeno da se moraju zatvoriti sve kripte kojima se pristupa iz crkve. Napuštanjem običaja pokapanja u crkvi, članovi plemićkih i imućnijih građanskih obitelji počeli su podizati grobne kapele i monumentalne grobnice (mauzoleje) na vlastitim posjedima (kapela obitelji Halper u Škaričevu, mauzolej obitelji Jelačić u Zaprešiću, mauzolej J. Badla u Krapinskim Toplicama) ili na novopodignutim, javnim grobljima (mauzolej obitelji Halper-Radić u Krapini).

U XX. st. groblja ponovno postaju dijelom urbanističke cjeline u modernim gradovima (Zabok), a uređuju se u skladu s pravilima vrtne arhitekture. Prema tlocrtu danas se mogu razlikovati arhitektonsko (projektirano, poput zagrebačkoga Mirogoja), parkovno (projektirani krajobraz s drvećem, grmljem i biljem, poput groblja u Klanjcu) i seosko groblje (skup nizova grobnih mjesta, poput groblja u Brdovcu, Madžarevu, Oroslavju itd.).

M. Žvorc