Gubaševečki, Ivan

Gubaševečki, Ivan (Gubasóczy; János), kaločki nadbiskup i ugarski kancelar (Nagyszombat, oko 1623 – Beč, 10. IV. 1686). Potječe iz plemićke obitelji Gubaševečki koja je početkom XVI. st. držala posjede oko Zaboka i Gubaševa. Studij teologije polazio je od 1642. na kolegiju Pázmáneum u Beču, a od 1644. na glasovitu kolegiju Germanicum et Hungaricum u Rimu, gdje je 1645. primio red subđakonata, a 1646. i đakonat. Za svećenika je zaređen 1648. Po povratku u Ugarsku bio je 1650–55. župnik u mjestu Vágsellye u današnjoj Slovačkoj. God. 1655. imenovan je kanonikom ostrogonskoga kaptola, 1662. arhiđakonom Honta u ostrogonskoj nadbiskupiji, 1663. prepoštom Sv. Jurja (Szentgyörgymező, sjeverni dio grada Ostrogona) i župnikom u Trnavi (Slovačka) te 1664. opatom Szekszárda (županija Tolna). God. 1665–67. bio je župnik u Nagyszombatu, od 1667. i kanonik kantor ostrogonskoga kaptola, generalni vikar ostrogonskoga nadbiskupa, a iste godine imenovan je i naslovnim skopskim biskupom. God. 1668–76. bio je biskup u Pečuhu, 1676–79. biskup Váca u Mađarskoj, 1680–86. biskup Nitre u Slovačkoj i ugarski kancelar. God. 1685. imenovan je kaločkim nadbiskupom i opatom cistercitske opatije u Pilisu, ali je zadržao vođenje biskupije u Nitri.

God. 1670. imao je važnu političku ulogu u uspostavi mira među nezadovoljnicima u Gornjoj Ugarskoj s kraljevskim povjerenikom Ivanom (Jánosom) Rottalom. Ustanak, pod vodstvom erdeljskoga kneza Franje I. Rakoczyja, bio je dio širega nezadovoljstva ugarskoga i dijela hrvatskoga plemstva pod vodstvom palatina Ferenca Wesselényija, Petra Zrinskoga i Franje Krste Frankopana. Gubaševečki je predložio slanje novoga povjerenika, koji će osigurati mir u Gornjoj Ugarskoj, vratiti oduzete posjede, pomilovati pobunjenike, saslušati županije i ispuniti njihove želje. Nakon što je urota ugušena, a njezini glavni vođe Wesselényi, Zrinski i Frankopan uhvaćeni, Gubaševečki je bio član suda koji im je sudio u Beču, kao i u drugome sudištu krajem 1670. u Bratislavi koje je sudilo ostalim sudionicima urote. Poticao je rekatolizaciju i podupirao monaške redove, posebno isusovce kojima je podario posjede u Modri (Modor) u Slovačkoj, Szentgyörgymezőu i Trnavi. Podupirao je Habsburgovce zbog opasnosti od prodora Osmanlija te nastojao sklopiti mir s protestantima.

LIT.: J. Koller, Cathedralis Ecclesiæ Quinqueecclesiensis Canonici Historia Episcopatus Quinqueecclesiarum. Tomus V., Complectitur Res Gestas ab Anno MDV. Ad MDLII, Posonii 1801. • C. Rimely, Historia collegii Pazmaniani; quam ex tabulariis conscripsit, Vienna 1865. • J. Török, Egyetemes magyar encyclopaedia: kiadja a Szent-István-Társulat. 9, Görögország története – Joachim, Pest 1871. • R. Békefi, A pilisi apátság története 2. 1541–1814, Pécs 1892. • L. Némethy, Series parochiarum et parochorum Archi-dioecesis Strigoniensis ab antiquissimis temporibus usque annum MDCCCXCIV, Jussu et sumptu Joannis quondam Cardinalis Simor. [Joannes Simor], Strigonii, 1894. • F. Kollányi, Esztergomi kanonokok, 1100–1900, Esztergom 1900. • I. Dios (ur.), Magyar katolikus lexikon IV. (Gas–Hom), Budapest 1998. • F. Romváry (ur.), Pécs lexikon I. (A–M), Pécs 2010.

B. Čičko