Halper Sigetski

Halper Sigetski, osamostaljeni hrvatski ogranak ugarske obitelji iz županije Vas (Željezna županija, danas Gradišće) s posjedima u Zagrebačkoj i Varaždinskoj županiji od polovice XVIII. do XXI. st. U županiji Vas obitelj je najkasnije od druge polovice XV. st. držala posjed Siget (Szigethy) po kojem su nosili plemićki pridjevak Sigetski, nakon što im je kralj i car Matija II. Habsburgovac dodijelio 1611. plemstvo zbog zasluga u borbi protiv Osmanlija. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko manjih posjeda u okolici Jastrebarskoga i u Hrvatskome zagorju (Pluska Donja, Luka, Škaričevo Donje, Turnišće Donje), ženidbenim vezama s uglednim plemićkim obiteljima (Belošević, Vranyczany-Dobrinović, Haas de Marteny i dr.), obnašanjem visokih pravosudnih i vojnih službi, dobrotvorstvom te pristajanjem uz pravašku politiku, uzdignuli su se među uglednije plemićke obitelji Trojedne kraljevine.

Prvi poznati član obitelji bio je Matija, koji se oko 1760. doselio iz Ugarske te obnašao dužnost upravitelja vlastelinstva grofova Erdődyja u Jastrebarskome. God. 1763. ishodio je potvrdu plemstva te stekao manje posjede na jastrebarskome vlastelinstvu. Matiju je naslijedio sin Janko ili Ivan (1764–1849), suprug Dore Čunčić. Nakon što je potkraj XVIII. st. kupio imanja Pluska i Luka (danas šire područje naselja Pluska Donja), obitelj je napustila jastrebarski kraj te se trajno preselila u Hrvatsko zagorje. Bio je plemićki podsudac Varaždinske županije u Pluski, a 1798. ishodio je potvrdu plemstva i upis u maticu plemstva Zagrebačke županije. Uspon obitelji započeo je s njegovim sinom Nikolom (1797–1865), koji je obnašao dužnost velikoga suca Varaždinske županije do 1848, kada je u prvome Jelačićevu sazivu sabora izabran za narodnoga zastupnika kotara Klanjec. Postavio je temelj snazi i bogatstvu obitelji kupivši 1850. posjede Turnišće Donje kraj Konjščine i Škaričevo Donje, gdje se nalazila obiteljska glavna rezidencija. Uz to, držao je i posjede u Martincima, Pavlovcu, Luki i Humu. Nikola je u braku s Rozalijom Novak imao kćeri Antoniju, udanu Špeciari, i Juditu, udanu Rozgaj, te sinove Eduarda ili Slavoljuba (1824–1877), Ladislava (1831–1900) i Mirka (1830–1896), koji su se osobito istaknuli u društvenome životu Hrvatske. Eduard je završio pravni fakultet te bio kotarski sudac u Međimurju 1848, Zlataru 1854, Malome Taboru 1861. i Pregradi 1864. te mecena Stranke prava. Ladislav je odabrao vojničku karijeru te bio umirovljen u činu general-majora. Mirko je bio činovnik najprije kao vladin savjetnik, a poslije intendant HNK u Zagrebu. Uz to, sudjelovao je u osnivanju ratarnice u Požegi i gospodarskoga učilišta u Križevcima. God. 1872. kupio je od grofa Viktora Oršića dvorac i imanje Zajezdu, a na imanju Škaričevo Donje sagradio je neogotički obiteljski mauzolej. Ladislav je imao kćer Elzu, udanu Car, i sina Marcela, koji je naslijedio posjed Škaričevo Donje i Luku. Marcel je također odabrao vojnu karijeru te bio umirovljen u činu pukovnika. Mirko je imao sina Vladimira (1854–1935), koji je od oca naslijedio Turnišće Donje i Zajezdu. Oženio se barunicom Julijanom (Julči) Vranyczany-Dobrinović i s njom imao kćer Emu (1904). Bio je kraljevski komornik i dugogodišnji član upravnoga vijeća Prve hrvatske štedionice. God. 1883. utemeljio je Prvo hrvatskozagorsko lovačko društvo za zaštitu lova, a njegova se supruga Julijana 1920-ih i 1930-ih bavila dobrotvornim radom. U časopisu Heraldika objavio je 1906. biografije zaslužnih članova obitelji Vranyczany-Dobrinović, a 1909. darovao je obiteljski arhiv Hrvatskomu državnom arhivu u Zagrebu. Iz te obitelji potječe i Radovan (1928–1993), arhitekt koji je ostvario međunarodnu karijeru u Francuskoj, Švedskoj, Švicarskoj i Abu Dhabiju. Projektirao je poslovne (Handelsbanken u Stockholmu, 1965), javne (Klinika za rekonvalescente u Signal de Bougyju, 1971) i stambene građevine. Potomci obitelji danas žive u Škaričevu i Zagrebu.

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • S. Belošević, Županija varaždinska i slobodni i kraljevski grad Varaždin, Zagreb 1926. • V. A. Duišin, Zbornik plemstva u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji, Bosni-Hercegovini, Dubrovniku, Kotoru i Vojvodini, 1, Zagreb 1938. • S. Laljak, Plemićka obitelj Halper-Sigetski, Zaprešićki godišnjak, 8(1998). • V. Marsić, In memoriam Radovan Halper, Život umjetnosti, 30(1995) 56–57.

K. Regan