Hellenbach

obiteljski dvorac, XIX. st., Marija Bistrica

izlet Prvoga hrvatskoga automobilnoga kluba Dionizu Hellenbachu u Mariju Bistricu 1910.

Hellenbach (Hellenbach von Paczolay), plemićka i velikaška obitelj od XVII. st. s posjedima u nekadašnjoj Ugarskoj (danas Slovačka) te u Varaždinskoj i Zagrebačkoj županiji. Zahvaljujući prihodima s nekoliko posjeda, ženidbenim vezama s uglednim plemićkim obiteljima (Adamović Čepinski, Dessewffy, Sermage, Jelačić, Kulmer, Vranyczany-Dobrinović, Karapanđa, Papadopoli Aldobrandini) te obnašanju različitih službi, uzdignuli su se među uglednije hrvatske velikaške obitelji. U dokumentima su prvi put zabilježeni početkom XVI. st. u gradu Kremnici na području današnje Slovačke pod prezimenom Chech (Czeh). Uspon obitelji započeo je s Jeremijom, višim činovnikom i knjigovođom Kraljevske ugarske komore, koji je 1643. stekao plemstvo. Daljnje društveno uspinjanje obitelji nastavilo se s njegovim sinom Johannom Gottfriedom, dvorskim liječnikom kralja i cara Leopolda I. Habsburgovca. Nakon stjecanja ugarskoga barunata 1668, ušao je u red velikaša, čime je stekao pravo na novo prezime. Odbacio je obiteljsko prezime te uzeo novo, von Hellenbach. God. 1702. stekao je austrijski barunat, dok je plemićki pridjevak von Paczolay dobio po istoimenu obiteljskom imanju i dvorcu u onodobnoj Ugarskoj (danas Obsolovce kraj Nitre u Slovačkoj). Stekao je i položaj carskoga tajnog savjetnika i druge časti, no sve je to, zajedno s obiteljskim imanjima, izgubio za Rakoczyjeve bune 1708. kao pristaša mađarskih ustanika. Nakon što su ugarski feudalci 1711. sklopili u Szatmáru (danas Satu Mare u Rumunjskoj) s Habsburgovcima mir, bila su mu vraćena sva imanja, koja je naslijedio njegov sin Juraj (1728 – ?). Prve posjede u Hrvatskoj stekao je Vilim, koji se 1825. oženio kćerju slavonskoga velikaša Adamovića Čepinskoga i kao miraz pribavio posjed Svetu Helenu kraj Zeline te palaču u Sjemenišnoj ulici (danas Vranicanijeva ulica) na zagrebačkome Gornjem gradu. Njegov sin Lazar (1827–1887) bio je političar, publicist i filozof. Oženio se 1851. Klotildom, rođ. Jelačić od Bužima, te dobio u vlasništvo dvorac u Mariji Bistrici, u kojem njegovi potomci i danas žive. Lazar je studirao pravo i kameralne discipline (političke znanosti), ali i klasične, filozofske, povijesne i prirodoslovne znanosti 1842–46. u Pragu. God. 1848. služio je kao poručnik u jednoj mađarskoj pukovniji, a već sljedeće godine zbog sudjelovanja u revoluciji ostao je bez imanja u Ugarskoj te se nastanio na imanju u Svetoj Heleni. U nekoliko navrata sudjelovao je u radu Hrvatskoga sabora (1861, 1865–68. i 1872–73), a bio je i član banskih konferencija i odbora zaduženih za željeznice i štedionice (1862–63). U političkome smislu bio je protivnik Hrvatsko-ugarske nagodbe i zagovornik hrvatske gospodarske i financijske samostalnosti u okviru Monarhije, blizak Narodnoj stranci. Zauzimao se za izgradnju željeznice od Zemuna preko Đakova, Požege i Siska do Karlovca i Rijeke. Od 1869. živio je povremeno i u Beču, gdje je osnovao Ugljeničko industrijsko društvo, u kojem je bio i član upravnoga vijeća. U to doba kupio je i vlastelinstvo i dvorac Turniž kraj Ptuja, u kojem je 1873. ugostio kralja Franju Josipa I. Nakon što se povukao iz politike i industrijskih poslova, bavio se filozofijom, spiritizmom i okultizmom te objavio 32 djela iz toga područja. Najpoznatijim mu se djelom smatra Der Individualismus im Lichte der Biologie und Philosophie der Gegenwart (Individualizam u svjetlu biologije i filozofije) iz 1873. Dvije godine prije smrti vraćao se u Hrvatsku, ali ga je smrt zatekla u Nici. Po jednoj verziji, umro je od moždanoga udara, a po drugoj počinio je samoubojstvo nakon gubitka imovine u kockarnici u Monte Carlu. Od šestero njegove djece, najpoznatiji je Dioniz (1854–1927), carski i kraljevski komornik i konjanički satnik. Drži ga se jednim od prvih vlasnika automobila u Hrvatskoj, s osobnim vozačem, domaćim čovjekom Petrom Vuraićem iz Podgrađa. Bio je i drugi po redu predsjednik (1908–19) Prvoga hrvatskoga automobilnog kluba, osnovanoga 1906. Za Prvoga svjetskog rata financirao je ratni paviljon u središtu Marije Bistrice, u kojem je stajala spomen-lipa u koju su se zabijali čavlići kupovani za deset filira, kao potpora ratnim vojnim invalidima bistričke općine. Kao bivši časnik, upisivao je u nekoliko navrata ratni zajam kako bi pomogao ratnim naporima Austro-Ugarske, a njegova supruga, grofica Marija (Mariška) Dessewffy de Czernek i Tarkeo, bila je predsjednica stubičkoga kotarskoga Gospojinskog društva za podupiranje siromašnih obitelji mobilizovanih vojnika, koje se istaknulo darivanjem ranjenih i bolesnih vojnika u zagrebačkim bolnicama te šivanjem odjeće u Donjoj Stubici i Mariji Bistrici početkom 1915. Od njihovo četvero djece, najpoznatiji su Zdenko, pomorski časnik, i liječnica Helena. Zdenko (1894–1979) završio je četiri razreda pučke škole u Mariji Bistrici, školovanje nastavio u vojnoj školi u mjestu Strass u Štajerskoj, 1908–12. pohađao Pomorsku akademiju u Rijeci i potom Pomorsku oficirsku školu u Puli. Kao pomorski kadet i oficir, služio je na brodovima Admiral Spaun, Habsburg, Radetzky (na početku Prvoga svjetskog rata), fregatama Custozza, Szent István i Tegetthoff. Nakon završetka rata, vratio se na obiteljski posjed u Mariju Bistricu, a 1921. pridružio se Kraljevskoj jugoslavenskoj ratnoj mornarici. God. 1925. položio je ispit za pilota hidroaviona, a godinu poslije postao je i kapetanom duge plovidbe u trgovačkoj mornarici. U proljeće 1941. zatekao se u Boki kotorskoj na brodu minolovcu Galebu, a nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, u srpnju 1941. pridružio se mornarici Hrvatskoga domobranstva. Ubrzo je postao čelnom osobom izvještajne službe Hrvatskoga domobranstva te nadstojnikom Inozemnoga (diplomatskoga) odjela Ministarstva oružanih snaga (1943–44). Bio je zadužen za vojne izaslanike, a osnovao je i hrvatski vojni Crveni križ, koji je trebao posredovati u razmjeni zarobljenika. Kao čelnik Ureda za ratne zarobljenike, bio je zaslužan za spašavanje i smještaj savezničkih zarobljenika na imanju barunice Vere Nikolić-Podrinske na Pantovčaku u Zagrebu. Tako je pred kraj rata spasio nekoliko desetaka, uglavnom američkih zrakoplovaca, a kako je bio distanciran od ustaškoga pokreta i od Nijemaca, to mu je, nakon uhićenja u svibnju 1945. i dvomjesečnoga boravka u istražnome zatvoru, vjerojatno spasilo život. U njegovu spašavanju iz bjelovarskoga logora za časnike, u siječnju 1946, zacijelo je pomogla i mlađa sestra Helena, liječnica u partizanima. Nakon povratka iz logora, Zdenko je do kraja života skromno živio na svojem posjedu u Mariji Bistrici. Uz pomoć sestre Helene uspio je sačuvati vlasništvo nad obiteljskim dvorcem te pomoći u njegovoj registraciji kao zaštićenoga spomenika kulture nulte kategorije. Nakon njegove smrti, u obiteljski dvorac vratila se kći Gizela (1932–1998) i živjela u njemu do smrti. Bila je zaposlena u građevinskome poduzeću Tempo. Udavala se dvaput, a u braku s Oscarom Meierom imala je kćer Ruth (1953), koja od 1991. živi u dvorcu, zajedno sa svoje dvoje djece, kćeri Claudijom i sinom Alexandrom. Zdenkova sestra Helena (1904–1986) privatno je pohađala osnovnu školu, a srednju je zbog bolesti prekinula te nastavila tek s 25 godina, maturiravši 1931. u Beču. Nakon jednogodišnje pauze, studirala je tri godine medicinu u Budimpešti, a potom u Zagrebu. U proljeće 1939. promovirana je u liječnicu. Liječnički staž provela je u Beogradu, Šibeniku, Zagrebu i Bjelovaru. Izbijanje Drugoga svjetskog rata dočekala je u Beogradu, gdje je nakon bombardiranja dobrovoljno radila u II. vojnoj bolnici. Odbila je stupanje u sanitetsku službu pod vodstvom Nijemaca i vratila se u Zagreb te u lipnju 1941. počela dragovoljno raditi u plućnome lječilištu u Novome Marofu, a u travnju 1942. postala je honorarnom liječnicom. U rujnu 1943, nakon partizanskoga napada na Novi Marof, priključila se partizanskome Kalničkom odredu, nakon čega je vodila ambulantu komande Kalničkoga područja te do siječnja 1945. bila liječnica bjelovarskoga područja. U proljeće 1945. privremeno je dodijeljena III. armiji NOVJ-a. Nakon rata preuzela je dužnost šefa sanitetskoga odjela komande grada Bjelovara. Od rujna 1945. bila je na raspolaganju II. armiji NOVJ-a, a u listopadu iste godine je demobilizirana. U siječnju 1946. počela je raditi u Bolnici za zarazne bolesti u Zagrebu, kojoj je poslije godinu dana postala i ravnateljicom. Intenzivno se bavila problemom respiratorne insuficijencije te je, uz druge stručnjake, zaslužna za razvoj centra za respiratornu reanimaciju.

Bogatu obiteljsku fotografsku građu predstavio je javnosti Muzej grada Zagreba 2009. na izložbi »Foto-albumi obitelji Hellenbach«.

LIT.: M. Švab, Hellenbach, Lazar, Hrvatski biografski leksikon, 5, Zagreb 2002. • S. Šterk, 18 albuma Hellenbachovih, Zagreb moj grad, 3(2009) 25. • isti, Foto-albumi obitelji Hellenbach iz Marije Bistrice (katalog izložbe), Zagreb 2009.

D. Lacković i K. Regan