Hennyngh

Hennyngh (Henneng, Henning, Henningh, Hennyng, Hennynk), plemićka obitelj njemačkoga podrijetla koja je gospodarila susedgradsko-stubičkim vlastelinstvom od sredine XV. do početka XVII. st. Ime je dobila po utemeljitelju Nikoli Hennynghu Černinu (1437–1462), koji se od 1446. najčešće navodi kao Henning Susedgradski (Hennyngh de Zomzedwar). Kao vitez služio je u vojsci gubernatora Ivana Hunjadija i kod Ladislava V. i Matije Korvina. Oženio se Dorotejom (oko 1420 – 1489), kćerkom Ivana IV. Totha Susedgradskoga i Jeronime Dombo. Doroteja je bila jedina nasljednica obitelji Toth Susedgradski iz Arlandijeva roda pa je kralj Albert 1439. na nju prenio sva prava muškoga nasljedstva, a Zagrebački i Čazmanski kaptol uveli su je u posjede Susedgrad, Donja Stubica i Želin (kraj Turopolja). God. 1447. Dorotejin rođak Andrija iz Bistrice darovao je njoj i njezinu suprugu Nikoli svoj dio posjeda (Marija) Bistrica. Vlasništvo nad Bistricom potvrdio je Ivan Hunyadi 1451, a Čazmanski kaptol uveo ih je u posjed, koji su držali do 1481, kada ga je preuzeo Juraj Bradač iz Ladomerca. God. 1455. Nikola i Doroteja ponovno su uvedeni u posjed Susedgrada i Želina, kaštela Donje Stubice i u posjede Kravarsko, Čiče i Brdovec. Neposredno nakon smrti Ulrika II. Celjskoga (1456), Nikola je na Slavonskome saboru bio izabran u izaslanstvo kralju Ladislavu V. u Budi, a 1457. kralj ga je imenovao kraljevskim konjušnikom. Sudjelovao je i na izbornome Ugarskom saboru 1458. na polju Rakoš blizu Pešte kada je za ugarskoga kralja izabran Matija Korvin. Nakon njegove smrti, Doroteja se udala za Bartolomeja X. Frankapana Tržačkoga (1474), s kojim nije imala djece. S Nikolom je imala sinove Ivana (umro 1493) i Nikolu te tri kćeri: Anu, Elizabetu i Uršulu. Ivan je preuzeo upravljanje obiteljskim posjedima. Spominje se prvi put 1471. kada je sa svojom majkom prosvjedovao pred Čazmanskim kaptolom protiv prodaje posjeda (Marija) Bistrica od strane Jurja Parlaghyja Grguru Ladomeru. U povijesnim izvorima spominje se u sporu oko starih obiteljskih turopoljskih posjeda Hrašće, Petrovina i Šiljakovina, koje je Matija Korvin vratio zagrebačkomu Gradecu. Parnica je završena 1487, odlukom kraljevskoga suda da se Hrašće vrati Gradecu, a Petrovina i Šiljakovina pripale su Ivanu Hennynghu. God. 1481. poklonio je plemiću Emeriku de Korothna posjed Gornja Bistra, a 1482. sporazumio se sa svojim rođacima iz gornjostubičke grane Arlandove obitelji, obiteljima Raškaj i Ljupša, o zamjeni gornjostubičkih i susedgradsko-donjostubičkih posjeda, Donji Slani Potok, Dobri Zdenci, Pustodol i Hruševec za posjede Modrovec, Samci, Dobrovec, Vinterovec i dr. Ivan je bio sudionik Ugarsko-hrvatskoga sabora 1492. na kojem se odlučivalo o nasljeđivanju krune sv. Stjepana od strane Habsburgovaca. Od Barbare Schaumburg, udovice Dujma IV. Frankapana, kupio je 1492. grad i vlastelinstvo Samobor. Bio je oženjen Sofijom Horvat (1475–1501), kćerkom hrvatskoga bana Damjana Horvata od Litve. Imali su sinove Andriju (1458–1507) i Gašpara (umro 1493), te kćeri Katarinu (umrla 1507), Margaretu (umrla 1528), Uršulu (umrla 1493), Doroteju i Elizabetu, koje su bile redovnice. Andrija se oženio Sofijom Thuz de Laak (umrla prije 1519), kćerkom slavonskoga bana Ivana Thuza. God. 1497. prodali su grad i vlastelinstvo Samobor Elizabeti Pethő de Gerse, supruzi Nikole VI. Frankapana Tržačkoga. Andrija je 1503. sa svojom suprugom Sofijom napravio ugovor o međusobnome nasljeđivanju koji je potvrdio 1517. kralj Ludovik II. Jagelović, te je Budimski kaptol uveo Andriju u ženine posjede Lukavec, Medvedgrad, Rakovec i Laak u županiji Somogy, a Sofiju u posjede Donja Stubica, Susedgrad i Želin. Tadašnji ostrogonski nadbiskup Toma Bakač Erdődy pokušao je iskoristiti to što Andrija nije imao potomstva te je svojega nećaka Valentina (umro 1503) zaručio s Andrijinom sestrom Margaretom, a 1504. sklopio je međusobni nasljedni ugovor između njega i njegovih rođaka te obitelji Hennyngh, po kojem bi u slučaju izumiranja obitelji dio njihovih imanja trebao pripasti obitelji Erdődy. Nakon Andrijine smrti posjede je naslijedila njegova supruga Sofija, koja je do svoje smrti vodila sudske sporove s pripadnicima obitelji Hennyngh u ženskoj lozi oko posjeda Susedgrad, Donja Stubica i Želin. Oko 1510. udala se po drugi put za Matiju Frankapana (umro 1518), sina kneza Bernardina Frankapana. U narednim godinama morali su se odupirati zahtjevima koje su za susedgradskim i donjostubičkim posjedom postavljali Andrijina sestra Margareta, koja se udala po drugi put za Ivana Bánffyja od Donje Lendave, i pripadnici obitelji Erdődy. Nakon Matijine smrti Sofija je gospodarila Donjom Stubicom i Susedgradom do svoje smrti, nakon čega su njezini posjedi, po naredbi kralja Ludovika II., predani banu Petru Berislaviću, jer nije imala nasljednika. Posjedi su vraćeni obitelji Hennyngh 1523, kada su u posjed Donje Stubice i Susedgrada uvedeni Margareta, njezina kći Ana (umrla 1533) i Anin suprug Stjepan Désházy (umro 1534). Margareta je uspjela 1528. od vladara dobiti potvrdu darovnice iz 1523. za posjede Donju Stubicu, Susedgrad i Želin za »potomstvo oba spola« obitelji Hennyngh. God. 1527. utemeljili su samostan u Mariji Gorici blizu Brdovca i predali ga bosanskim franjevcima, a za uzdržavanje im darovali posjed Trstenik. Njezina kći Ana darovala je župnoj crkvi u Donjoj Stubici podložnike sa svojih posjeda Reka i Podgorje te kapelu sv. Ane, gdje je 1533. pokopana. Ana i Stjepan Désházy umrli su bez potomstva pa je susedgradsko-stubički posjed opet pripao vladaru koji je njime raspolagao sljedećih 15 godina. U tome razdoblju promijenilo se nekoliko vlasnika koji, uglavnom, nisu dolazili na vlastelinstvo.

Nakon dugogodišnje parnice potomci obitelji Hennyngh po ženskoj liniji (Báthory, Teuffenbach i Kaynach) uspjeli su 1551. ishoditi od vladara povratak obiteljskih posjeda, koji su tako vraćeni potomcima Katarine, kćeri Ivana Hennyngha. Polovicu posjeda Susedgrad i Donja Stubica dobila su braća Andrija III. Bonaventura (umro 1566), Juraj i Nikola, sinovi Katarine Rozgonyi (udane za Andriju II. Báthoryja), kćerke Uršule Hennyngh i Stjepana Rozgonyja i praunuke Ivana Hennyngha, a drugu polovicu barun Helfrik Sebriak od Kaynacha i njegov stric Andrija Teuffenbach (umro 1563), koji je bio oženjen Uršulom Meknyczer (umrla 1573), te je obnovio donjostubički kaštel i upravno preustrojio susedgradsko-stubičko vlastelinstvo. God. 1559. vlastelinstvo je bilo razdijeljeno između obitelji Teuffenbach, Hennyngh i Báthory. Nakon smrti Andrije Teuffenbacha polovicu vlastelinstva naslijedila je njegova supruga Uršula i njezine kćeri Ana (umrla oko 1584), udana za Mihaela Konjskoga, Kunegunda (umrla 1589), udana prvo za Matiju Kerechenyja, a potom za Petra II. Rattkaya, Marta (umrla 1578), udana za Stjepana Gregorijanca i Sofija (umrla 1589), udana za Tomu Milića. Jedini sin Juraj umro je bez potomstva. Franjo Tahi je 1564. kupio polovicu vlastelinstva od Andrije III. Báthoryja, zbog čega je deset godina trajao sukob između obitelji Tahi i Hennyngh oko suvlasništva nad vlastelinstvom, što je rezultiralo i seljačkom pobunom 1573. Nasljednici obitelji Hennyngh isplatili su 1584. obitelj Tahi i stekli cijelo susedgradsko-stubičko vlastelinstvo. Do početka XVII. st. posjedi obitelji Hennyngh našli su se u vlasništvu obitelji Čikulin, Mallakoczy, Gregorijanec i dr.

LIT.: Lj. Ivančan, Potomci plemena Ake, Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 7(1905). • B. Čičko, Susedgradsko-stubičko vlastelinstvo nakon seljačke bune (1574–1650) (magistarski rad), Zagreb 2005. • isti, Oppidum sub castro Zomzed, Podsused i susedgradsko vlastelinstvo od XIII. do kraja XVI. stoljeća, u: Podsused: vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna umjetnička i prirodna baština, Zagreb 2009. • isti, Stubica u srednjem vijeku, u: G. Horjan (ur.), Osam stoljeća Stubice, Gornja Stubica–Donja Stubica 2009. • B. Brgles, Stanovništvo i topografija susedgradsko-stubičkog vlastelinstva (cca. 1450.–1700.) (doktorski rad), Zagreb 2015.

B. Čičko