historicizam

unutrašnjost župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, H. Bollé, 1882, Marija Bistrica

vaza, druga polovica XIX. st., Krapinske kamenine; MUO

Sv. Juraj, detalj ispovjedaonice, sredina XIX. st., župna crkva sv. Jurja Mučenika, Desinić

historicizam (historizam), stil sredine i druge polovice XIX. st., uglavnom u arhitekturi i umjetničkome obrtu. Glavna su mu obilježja oslanjanje na arhitektonske stilove prošlosti, oblikovno prilagođene potrebama suvremenoga života. Ovisno o tome na koji se povijesni stil arhitekti pozivaju, historicističke građevine dijele se u stilske podskupine, najčešće terminološki definirane prefiksom neo-: neoromaničke, neogotičke, neobizantske, neorenesanse, neobarokne, neoklasicističke, neomaurske i slično. Odabir stila ovisio je o namjeni građevine, želji naručitelja, obrazovanju, sklonostima arhitekata i dr. Rani historicizam, nazvan i romantizmom, obilježava učestalo miješanje elemenata različitih stilova te njihovo nevješto korištenje (prve pojave romantizma u Hrvatskome zagorju susreću se već oko 1800, a prevladava od približno 1850. do približno 1870). Zreli historicizam (od približno 1870. do približno 1885) obilježava stroga upotreba oblikovnih elemenata jednoga stila pri gradnji, odnosno restauriranju građevina, te nastojanje arhitekata da se »arheološki« što točnije pozovu na povijesne uzore. Kasni historicizam (od približno 1885. do prijelaza XIX/XX. st.) ponovno karakterizira učestalo miješanje elemenata različitih stilskih epoha, zatim izrazita voluminoznost pročelja i krovne zone, težnja k ekstravaganciji i bogatoj dekoraciji. Arhitektura Hrvatskoga zagorja u razdoblju historicizma pod utjecajem je ponajprije arhitekture glavnih kulturnih i političkih središta Habsburške Monarhije, posebice Beča, a u manjoj mjeri Budimpešte.

arhitektura. Prvi tragovi ranoga historicizma ili romantizma, nalaze se na području Hrvatskoga zagorja vrlo rano, u prvim desetljećima XIX. st., u doba potpune prevlasti klasicizma u arhitekturi. Među najvažnije primjere ubraja se mali osmerokutni paviljon Dijanine kupelji unutar kompleksa Maksimilijanove kupelji u Stubičkim Toplicama (1811), s pročeljima na kojima se susreću slikoviti neogotički detalji. Projektant paviljona bio je graditelj biskupa M. Vrhovca, Kristijan Heinrich Vesteburg, koji je podizao i klasicističke građevine toga kompleksa. Pojedinačni motivi rane romantističke neogotike nalaze se na tornjevima crkava u Svetome Ivanu Zelini (1828–39) i Krapinskim Toplicama (1855), te na ogradama ili pojedinim detaljima niza zagorskih dvoraca (Stubički Golubovec). Nakon revolucije 1848–49. većina arhitekata gotovo je u cijelosti napustila klasicizam i okrenula se romantizmu. U sakralnoj arhitekturi prevladava Rundbogenstil, stil obloga luka, romantistička kreacija koju je karakterizirala mješavina elemenata povijesnih stilova koji su koristili obli luk, ponajprije romanike i renesanse, ali i bizantskoga, pa i maurskoga stila. Rane izvedbe Rundbogenstila javljaju se već u prvoj polovici XIX. st. Najvažniji primjer predstavlja župna crkva u Krapinskim Toplicama (1829–32), djelo zidara Josipa Lebenveina iz Reitscha, a nešto skromniji glavno pročelje kapele sv. Ane u Desiniću (završena 1838). Među najkvalitetnije primjere Rundbogenstila, ne samo u Zagorju već u cijeloj Hrvatskoj, ubraja se jednobrodna jednotoranjska župna crkva u Jesenju (1855–57), nepoznatoga arhitekta, a od manjih crkvenih građevina ističe se kapela sv. Antuna Padovanskoga u Matencima (1870). Nakon što je nadzor nad gradnjom i opremanjem bogoštovnih građevina preuzela hrvatska Zemaljska vlada, poslije sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868, po projektu neimenovana inženjera Građevnoga odsjeka vlade podignuta je 1878–79. monumentalna crkva u Kraljevu Vrhu križnoga tlocrta, još posve u tradiciji Rundbogenstila. Potres 1880. gotovo ju je potpuno uništio, potom je rekonstruirana u istim građevnim oblicima (završena do 1885).

Uz Rundbogenstil, tijekom 1850-ih i 1860-ih i neogotika je prisutna u sakralnoj arhitekturi Hrvatskoga zagorja. Među najranije primjere potpuno izvedenih neogotičkih crkava u Hrvatskoj ubraja se župna crkva sv. Roka u Luki (1864), jednobrodna jednotoranjska građevina, sagrađena vjerojatno prema projektu izrađenome u Beču. Mnogo je skromnija nešto kasnije podignuta župna crkva sv. Petra Apostola u Zaprešiću (1869). Neogotika je daleko češća pri gradnji manjih kapela/poklonaca i grobnih kapela. Ban J. Jelačić u vrtu svojega dvorca u Novim dvorima podignuo je još 1855. malenu neogotičku kapelu izvedenu djelomično od fasadne opeke, u kojoj je poslije bio pokopan zajedno sa svojom kćeri. Ističu se nadalje grobne kapele obitelji Halper u Škaričevu (1877) i obitelji Pisačić u Zlataru (1882), te poklonci Majke Božje Lurdske u Maču (kraj XIX. st.), sv. Antuna Padovanskoga u Zagorskim Selima (početak XX. st.), Trpećega Isusa i sv. Roka u Vinici i druge. Romantistički oblici u tom su se tipu građevina zadržali izuzetno dugo. Tijekom 1850-ih završene su i prve važne neogotičke restauracije profanih građevina u Hrvatskome zagorju. Prvi monumentalni primjer sveobuhvatne neogotičke restauracije jednoga burga u Hrvatskoj uopće predstavlja zahvat na Trakošćanu, dvorcu plemićke obitelji Drašković. Srednjovjekovnu utvrdu, koja se u izvorima spominje od XIV. st., u XVI. i XVII. st. temeljito nadograđivanu, restaurirao je Juraj VI. Drašković između 1844. i 1855, po projektu nepoznatoga arhitekta, vjerojatno iz Graza. Iako je još 1850-ih I. Kukuljević Sakcinski isticao kako je Trakošćan obnovljen po »prvobitnom stilu«, zapravo je preoblikovan dodavanjem neogotičke dekoracije na pročelja, promjenom oblika prozora te postavljanjem novih kruništa na vrhu gotovo svih krila. I unutrašnjost je potpuno promijenjena i opremljena novim namještajem, sačuvanim do danas. Romantistička primjena elemenata gotičke arhitekture isključivo kao dekoracije očita je kako na pročeljima tako i u unutrašnjosti. Peći, drveni okviri vrata, stolice, svodovi pokazuju oslanjanje na kasnogotičku arhitekturu, što je vrlo karakteristično za rano romantističko razdoblje neogotike u cijeloj Habsburškoj Monarhiji (pa i ostatku Europe). Gotovo istodobno kada je obnovljen Trakošćan, u neogotičkome je stilu preoblikovan 1852–55 (po dijelu istraživača i ranije) daleko skromniji dvorac Novi dvori u Zaprešiću, tada u vlasništvu bana J. Jelačića Bužimskoga. Za razliku od trakošćanskoga dvorca, zaprešićki je prije obnove bio barokna građevina. Zahvat na njemu nije stoga predstavljao restauraciju, već zapravo prilagođavanje izgleda dvorca suvremenoj gotičkoj »modi«. Pri obnovi, dvorcu je dodan novi stepeničasti neogotički zabat, preoblikovani su prozori na prvome katu, a unutrašnjost je bila bogato opremljena. Uz Trakošćan i Nove dvore, najvažniji je primjer zakašnjeloga romantističkog neogotičkog svjetovnoga graditeljstva u Hrvatskome zagorju dvorac u Maruševcu. Pregradio ga je 1877. grof Artur Schlippenbach, preoblikovavši mu pročelja i dogradivši trokatnu kulu. Od 1883. dvorac je u vlasništvu Oskara Pongratza, koji je na njemu izveo niz zahvata (reprezentativno neorenesansno stubište izvedeno 1901). Neogotičke drvene oplate, vjerojatno iz sredine XIX. st., sačuvane su u unutrašnjosti starije, djelomično srednjovjekovne kurije u Ščrbincu nedaleko od Zlatara. Od javnih romantističkih građevina ističe se dogradnja kompleksa uz nekadašnji pavlinski samostan u Lepoglavi, koji je prenamijenjen u državnu kaznionicu. Radovi su izvedeni 1851–83. po projektima koje potpisuju različiti državni inženjeri: Franz Struppi (1851), Johann Polivka (1852) i Žiga Baločanski (1880). Kaznionici je pred Prvi svjetski rat (1908–14) bio dograđen novi prostrani zatvorski kompleks zvjezdasta tlocrta (tada čest pri gradnji kaznioničkih zgrada), pročelja izvedenih od fasadne opeke, u neoromaničkome stilu, po projektu zagrebačkoga arhitekta Hektora Eckhela, stalnoga suradnika H. Bolléa. Nova zgrada kaznionice pripada skupini najmonumentalnijih primjera utilitarne historicističke arhitekture u Hrvatskoj uopće. U stilu romantističke neogotike dograđen je 1860-ih i srednjovjekovni barokizirani Stari grad uz župnu crkvu sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama (moguće po projektu Franje Kleina). Između 1859. i 1866. sagrađena je i velika zgrada Curhausa u Krapinskim Toplicama s pročeljima na kojima se pojavljuju elementi i neogotike i Rundbogenstila, a vjerojatno je iz toga vremena bilo i neogotičko pročelje starije barokne gradske vijećnice u Krapini, koje je uklonjeno pri nedavnome konzervatorskom zahvatu. Na polju stambene arhitekture, sačuvan je manji broj romantističkih građevina. Na glavnome pročelju jednokatnoga župnoga dvora u Jesenju nalaze se elementi romantističke neogotike (1863), a u Krapini su do danas sačuvane dvije kuće, podignute vjerojatno oko sredine XIX. st., sa slikovitim neogotičkim erkerima.

Visoki historicizam u arhitekturu Hrvatskoga zagorja ulazi tijekom 1870-ih, zahvaljujući ponajprije djelovanju niza zagrebačkih arhitekata, školovanih uglavnom na ALU-u i Visokoj tehničkoj školi u Beču. Jedan od najplodnijih bio je H. Bollé. Među prve njegove radove ubraja se restauriranje hodočasničke crkve i kompleksa u Mariji Bistrici (1878–85). Arhivski izvori pokazuju kako je prvotne projekte za taj kompleks izradio u suradnji s drugim učenikom bečkoga arhitekta Friedricha Schmidta, Enricom Nordijem, poslije profesorom na Obrtnoj školi u Trstu. Restauriranje marijabistričkoga kompleksa povjerio je Bolléu mjesni župnik J. Žerjavić nastojanjima prvoga hrvatskog povjesničara umjetnosti Isidora Kršnjavoga i biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Na župnoj je crkvi ispred staroga glavnog pročelja dograđeno novo s predvorjem u prizemlju, u središnjem i gornjem dijelu raščlanjeno pilastrima, otvoreno velikom rozetom i okrunjeno zabatom s bogato raščlanjenim ugaonim volutama. Sličan arhitektonski stil primijenjen je i pri gradnji novoga svetišta, izgradnji novih arkada oko crkve, iznad kojih su postavljeni stanovi za goste, te nove ulazne zgrade kompleksa. Odabrani stil za crkvu i ulaznu zgradu bila je njemačka neorenesansa, s tim da su pojedini dijelovi kompleksa izvedeni u stilu talijanske renesanse. Nadzor nad izvedbom radova Bollé je povjerio Theodoru Grünzweigu. U Mariji Bistrici Bollé je 1883. restaurirao i kapelu sv. Ladislava, kojoj je dodao drveni toranj, sačuvan do danas, izveden u »hrvatskom narodnom« stilu. Pripisuje mu se i neoromanička kapelica sv. Roka u Tugonici kraj Marije Bistrice (1878). Nakon Marije Bistrice Bolléu je, kao svojevrsnomu glavnom dijecezanskom arhitektu Zagrebačke nadbiskupije, bio povjeren rad na još nekoliko crkava na području Hrvatskoga zagorja. Župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zlataru restaurirao je 1886–87. Stilski joj je preoblikovao pročelja, fugirao ih, vjerojatno proširio velike prozore na brodu, uklonio sakristiju i dodao novo popločenje te bočne anekse tornju. Tijekom 1896. gotizirao je kapelu sv. Mateja u Svetome Mateju kraj Gornje Stubice. Pravokutni prostor starije crkve sa zvonikom u osi pročelja proširio je dodavanjem transepta, odnosno dviju poligonalnih bočnih kapela te poligonalnoga svetišta sa sakristijom, a preoblikovao je pri tome i izgled zvonika. God. 1890. izradio je nacrt (neizveden) za obnovu kapele sv. Fabijana i Sebastijana u Slanome Potoku kraj Stubice. Također je 1897. izradio projekt za neorenesansno-neobarokno restauriranje župne (ranije pavlinske) crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Lepoglavi, međutim, ni do njegove izvedbe nije došlo. Uz sakralne gradnje na području Hrvatskoga zagorja, Bollé je projektirao i činovničku kuću te gospodarske zgrade obitelji Weiss u Budinščini. Osim Bolléa, u Hrvatskome zagorju projektirao je i drugi važan arhitekt sakralnih zdanja hrvatskoga historicizma, J. Vancaš, kojemu je bila povjerena gradnja gotovo u cijelosti nove župne crkve sv. Nikole Biskupa u Krapini (1899–03) te temeljita pregradnja/restauriranje župne crkve sv. Jurja u Desiniću (1900–02). Krapinska crkva ubraja se u najveće Vancaševe sakralne realizacije. Umjesto dvobrodne gotičke crkve, koju je srušio, sačuvavši samo stari zvonik, podignuo je trobrodnu neogotičku jednotoranjsku građevinu reprezentativno izvedenoga glavnog pročelja. U Desiniću je restaurirao staru crkvu iz XVII. st., koju je zapravo većim dijelom uklonio. Zadržao je samo toranj i dvije bočne kapele, a umjesto jednobrodne građevine izveo je trobrodnu neogotičku crkvu. Uz sarajevsku katedralu, crkva u Desiniću pripada skupini Vancaševih neogotičkih Gesamtkunstwerka – bogato je opremljena i oslikana u neogotičkome stilu. Toranj crkve pregrađen je nakon požara 1906. prema projektu Vinka Rauschera. Osim u Desiniću, Rauscher je radio i na neogotičkome restauriranju župne crkve Blažene Djevice Marije Kraljice Svete krunice u Remetincu 1908–09. koje, međutim, nije bilo tako puristički radikalno kao Bolléovi ili Vancaševi zahvati, a projektirao je i novu neobarokno-neorenesansnu crkvu sv. Ilije u Svetome Iliji. Zagrebački potres od 9. XI. 1880, te naknadni udari s kraja 1880. i početka 1881, kojemu je epicentar bio na Medvednici, oštetio je izuzetno velik broj crkava u južnome i istočnome dijelu Hrvatskoga zagorja. Obnova većine tih građevina povjerena je inženjerima hrvatske Zemaljske vlade. Župne crkve Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici (1881), sv. Jurja Mučenika u Gornjoj Stubici i Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhlju (oko 1881) obnovljene su s elementima neogotike. Obnovljena je i kapela Majke Božje u Poljanici Bistričkoj (nakon 1880). U tim slučajevima nije se radilo o sveobuhvatnim stilskim restauriranjima, već o parcijalnim zahvatima kojima su crkve građevinski sanirane, a paralelno ih se djelomično pokušavalo prilagoditi estetskim uzusima XIX. st. Nešto poslije je, više zbog estetskih razloga negoli zbog oštećenja u potresu, u jednostavnim oblicima neoromaničkoga stila bila obnovljena župna crkva sv. Marije Magdalene u Ivancu (1894). Neoromanički oblici susreću se i na kapelama sv. Marije Magdalene u Humu Bistričkome (1876), sv. Antuna Padovanskoga na Hršak Bregu (1899), Majke Božje Lurdske u Radoboju (1899) i Srca Isusova u Velikoj Vesi (1905). U kombinaciji neoromaničkih i neorenesansnih elemenata sagrađena je župna crkva Blažene Djevice Marije Žalosne u Velikome Trgovišću (1876, obnovljena nakon potresa 1880). I u drugoj polovici XIX. st. gradi se niz sepulklarnih objekata. Mauzolej J. Badla u Krapinskim Toplicama, osnivača mjesnoga lječilišta, podignut je kao neorenesansa kupolna građevina (oko 1884), a mauzolej obitelji Halper–Radić na krapinskome groblju sagrađen je u neobizantskome stilu po projektu Stjepana Podhorskoga (1911). Kraj XIX. i početak XX. st. vrijeme je intenzivna demografskog i gospodarskog rasta pa nije čudno što je velik broj stambenih građevina iz razdoblja visokoga i kasnoga historicizma sagrađen u gotovo svim većim mjestima Hrvatskoga zagorja. Osobito brojni reprezentativni primjeri građanskih kuća, najčešće neorenesansnih, sačuvani su u povijesnoj jezgri Krapine: Gajevoj i Magistratskoj ulici, Trgu Ljudevita Gaja te na Šetalištu hrvatskoga narodnog preporoda (neorenesansna kuća Majcen, danas Galerija grada Krapine). U Varaždinskim Toplicama izgrađen je pak niz reprezentativnih vila (Bauer, Srkulj itd.). U tome razdoblju sagrađen je i cijeli niz javnih građevina, osobito škola: Varaždinske Toplice, 1878; Krapina, 1911. (arhitekt Vinko Rauscher) i dr. Hrvatsko je zagorje i dalje prostor na kojemu se grade ili dograđuju dvorci. Nakon ukidanja kmetstva 1848. i oduzimanja dijela posjeda ranijim vlasnicima, dvorci se ponajviše pretvaraju u ladanjske rezidencije, no djelomično i dalje služe kao sjedišta gospodarskih posjeda. Velik ih dio tada mijenja vlasnike. Stare plemićke obitelji prodaju ih novonastalomu bogatom građanstvu (Vranyczanyjevima, Pongratzima i dr). Među novosagrađenim dvorcima ističe se neorenesansni jednokatni dvorac/ladanjska kuća Vladimira Vranyczanyja u Laduču. Podignut je 1881–84. po projektu bečkoga arhitekta Otta von Hofera, dok je izvedbu nadzirao zagrebački arhitekt Kuno Waidmann. Milan Kulmer, po projektu zagrebačkoga arhitekta Aleksandra Seća, izgradio je dvorac Bračak (1889–90). Jednokatnica tlocrta u obliku slova »L«, s ugaonim dvokatnim tornjem podignuta je u neorenesansnome stilu. Među posljednja ostvarenja historicizma u Zagorju ubraja se dvorac Jalkovec, podignut 1910–11. po projektu njemačkoga arhitekta Paula Schultze-Naumburga za obitelj Josipović u stilu moderniziranoga neoklasicizma. Na većini su starijih dvoraca u Hrvatskome zagorju u XIX. i početkom XX. st. dograđivani pojedini elementi i iznova opremana unutrašnjost. Dvorcu obitelji Rauch u Lužnici dodane su s dvorišne strane manje neogotičke prigradnje. Krajem XIX. st. grof M. Bombelles preoblikovao je dvorac Opeka u neorenesansnome stilu. Obitelj Bombelles posjedovala je i dvorac Zelendvor, a njegovu je kapelu, koja je služila kao obiteljski mauzolej, restaurirala u oblicima Rundbogenstila. Bajnski dvori dograđeni su krajem XIX. st. u neogotičkome stilu za Ivana i Tereziju Erdődy. Dvorac je većim dijelom razrušen u nemirima 1918, osim jednoga krila i neoromaničke kapele koji su sačuvani. U duhu kasnoga historicizma, vrsti neobaroknoga stila, preoblikovan je i dograđen stariji dvorac Šaulovec 1902, dok su mu vlasnici bili Karlo Kiš i njegova supruga Ana, rođ. Prelog, po projektu nepoznatih bečkih arhitekata. Zagrebački arhitekt Ignjat Fischer dogradio je altanu dvorca Oroslavje Gornje gotovo u isto vrijeme, početkom XX. st.

umjetnički obrt i likovne umjetnosti. Iako se historicizam primarno odnosi na arhitekturu, u Hrvatskome zagorju javlja se u djelima primarno umjetničkoga obrta, a manje likovnih umjetnosti, nastalih za sakralne i profane interijere u drugoj polovici XIX. i početkom XX. st.

Posebice se ističu novi oltari u crkvama. Među zanimljive primjere romantističke rane neogotike ubraja se niski glavni oltar u klasicističkoj župnoj crkvi sv. Katarine u Stubičkim Toplicama koji je oko 1865. izveo zagrebački majstor Franjo Bašić, po projektu njemačkoga arhitekta Augusta Ottmara Essenweina. Bašić je autor i neorenesansnoga glavnog oltara te propovjedaonice i krstionice župne crkve Blažene Djevice Marije Žalosne u Velikome Trgovišću (1876). Stilski romantistički je i reprezentativni neogotički oltar kapele sv. Ivana Krstitelja u Lastinama s palom slovenskoga slikara Franza A. Wisiaka (1870).

Prije modernističkih zahvata u XX. st., najreprezentativniji historicistički Gesamtkunstwerk unutrašnja je oprema crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije te djelomično hodočasničkih zgrada u Mariji Bistrici, koju je po projektima H. Bolléa izveo krug hrvatskih obrtnika i umjetnika redovito zapošljavan na njegovim građevinama. Bistričkomu kovaču Cvjetku Husincu povjeren je dio bravarskih radova, koji su bili tako visoke kvalitete da su ih izložili već na prvoj izložbi Društva umjetnosti u Zagrebu (1879–80), a dio zagrebačkome majstoru Antunu Mesiću. Na klesarskim i kiparskim poslovima bili su angažirani zagrebački majstori Ignjat Franz, Adolf Baumgarten, Dragutin Morak, Bogomir (Bogoljub) Flora, te manje poznati Andrija Fuchs i kamenar Ivan Appich. Drvorezbar Jakov Pešek te stolari Ivan Budicki i Friedrich Häcker izveli su klupe, kor, vjerojatno i ormar za orgulje te ostalu drvenu opremu crkve i hodočasničkih zgrada. Ignjat Franz izveo je, po projektima H. Bolléa, i grobnicu obitelji Jelačić koju je podigao Đ. Jelačić u sklopu Novih dvora (1884) te spomenik pjesnika L. Vukelića na groblju u Svetome Križu Začretju (1887). Glavni oltar u župnoj crkvi sv. Ane u Loboru restaurirao je 1886. J. Bizjak. Oltare župne crkve sv. Nikole Biskupa u Krapini izveo je kipar Luigi Pierotti po Vancaševim projektima, dok je oltare u Desiniću projektirao Stjepan Podhorsky, a izvela ih je zagrebačka tvrtka Zavrlić (1903), rad koje je i neogotički glavni oltar župne crkve Blažene Djevice Marije Kraljice Svete krunice u Remetincu (1911). Od tirolskih majstora Ferdinand Stuflesser radio je kipove glavnoga oltara u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici (1884), niz kipova u župnoj crkvi sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama (1899), te kip Srca Marijina u župnoj crkvi sv. Ane u Loboru (1908). Josef Obletter izveo je kip Srca Isusova u župnoj crkvi Uzvišenja Sv. križa u Svetome Križu Začretju (kraj XIX. st.) te oltar Žalosne Majke Božje u župnoj crkvi sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama (1911). Josef Runggaldier radio je u župnoj crkvi sv. Nikole Biskupa u Krapini (kraj XIX. st.), u kapeli Srca Isusova u Velikoj Vesi (oko 1905) i u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Taborskome (nedatirani). Ferdinand Prinoth radio je kipove za franjevačku crkvu sv. Katarine u Krapini (kraj XIX. st.), a radionica Insam i Prinoth glavni oltar župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi (1902). Kipar i pozlatar iz Maribora Alojz Zoratti radio je oltare župne crkve sv. Mihaela arkanđela u Mihovljanu (1902–04), glavni oltar i bočne oltare Svetoga Stjepana Kralja i Gospe Lurdske u župnoj crkvi Sveta tri kralja u Svibovcu (1903), glavni oltar i oltar Srca Isusova u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Svetome Ivanu Zelini (1905), oltare župne crkve sv. Ane u Poljani Sutlanskoj (1909), glavni oltar župne crkve sv. Katarine u Zagorskim Selima (1911), oltare u kapeli Svetoga Duha u Kalinju (1913), te oltare Gospe Lurdske, svetih Ćirila i Metoda te Srca Isusova u crkvi sv. Marije Magdalene u Bisagu (1913). U župnu crkvu sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama premješteni su 1884. iz zagrebačke katedrale mramorni oltari sv. Barbare i sv. Katarine kipara Francesca Robbe. Druga polovica XIX. st. vrijeme je izradbe i brojnih novih orgulja. Neogotičke romantističke orgulje u župnoj crkvi sv. Martina Biskupa u Varaždinskim Toplicama djelo su Leonarda Ebnera (oko 1860). Orgulje zagrebačke tvrtke Heferer nalaze se u župnim crkavama Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici (1882), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici (oko 1883), sv. Nikole Biskupa u Krapini (1885, postavljene 1903), Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi (1892), sv. Marka Evanđelista u Vinici (1910) i dr. Susreću se i radovi mariborske tvrtke Brandl (župna crkva sv. Jurja Mučenika u Desiniću, 1908). Najvažniji javni spomenik podignut u drugoj polovici XIX. st. na području Hrvatskoga zagorja jest spomenik Lj. Gaju u Krapini, djelo Ivana Rendića (1891). Od slikarskih radova nastalih za crkvene prostore ističe se oslik franjevačke crkve sv. Katarine u Klanjcu, djelo furlanskih slikara Tomaša i Franje Fantonija (1859–68). Pala glavnoga oltara u istoj građevini, s prikazom Navještenja Marijina, nazarenskoga nadahnuća, rad je slikara Carla Dietricha iz Graza (1859). Među radovima domaćih slikara ističu se zidne slike u arkadama hodočasničkoga kompleksa u Mariji Bistrici koje je izveo Ferdo Quiquerez (1882–84). Oltarne pale sv. Vida i sv. Josipa u župnoj crkvi Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Maču radio je Ivan Zasche (1861). Župnu crkvu Uzvišenja Sv. križa u Svetome Križu Začretju oslikao je L. Sirnik 1908–09, koji je u suradnji s Richardom Rojnikom i Miroslavom Strobachom oslikao i unutrašnjost župne crkve sv. Jelene Križarice u Zaboku (oko 1904). Oslici Marka Antoninija u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tuhlju i Augusta Posilovića u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u Donjoj Stubici naknadno su prebojani. Od profanih interijera poznato je da je stubište dvorca u Laduču oslikao stalni Bolléov suradnik, dekorativni slikar Johann Clausen. U drugoj polovici XIX. i u početku XX. st. na prozore mnogobrojnih zagorskih crkava postavljaju se vitraji. Vitraji u župnim crkvama Uznesenja Blažene Djevice Marije u Mariji Bistrici (oko 1882) i sv. Marije Magdalene u Ivancu (1894) izvedeni su u poznatoj bečkoj radionici Carla Geylinga, u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi u münchenskoj radionici Franza Xavera Zettlera (1894), a u župnoj crkvi sv. Nikole Biskupa u Krapini u radionici C. L. Türckea iz Hrádeka nad Nisou u Češkoj (1901–03).

LIT.: Gj. Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, Zagreb 1940. • M. Obad-Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • M. Klemm, Umjetnički spomenici općine Ivanec, u: Zbornik 600 godina Ivanca, Varaždin–Ivanec 1997. • G. Kovačić, Arhitektura historicizma u Hrvatskom zagorju, u: Historicizam u Hrvatskoj, I (katalog izložbe), Zagreb 2000. • Krapina: grad povijesti i kulture, Krapina 2004. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • Podno Grebengrada – Sub castro Greben (zbornik radova), Zagreb–Novi Marof 2011. • D. Damjanović, Arhitekt Herman Bollé, Zagreb 2013.

D. Damjanović