Horvat, Anka
Horvat, Anka, rođena Pisačić pl. Hižanovečka, preudana Gottlieb, mezzosopranistica (Kaštel, danas dio Zlatara, 21. VI. 1884 – Zagreb, 10. VIII. 1948). Pjevanje učila u Zagrebu u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda u Leonije Brückl. Usavršivala se u Grazu te u Filipa Forsténa na Akademie für Musik und darstellende Kunst u Beču. Karijeru je započela koncertnim nastupima. God. 1909. debitirala je naslovnom ulogom Bizetove Carmen u zagrebačkoj Operi. Ondje je godinu poslije, po povratku iz Austrije, tumačila ulogu Santuzze u Cavalleriji rusticani Pietra Mascagniija, a 1911–14. nastupala kao stalna gošća. Miljenica publike i kritike, koja je isticala njezinu vokalnu tehniku, izvanrednu dikciju, muzikalnost i smisao za scensku interpretaciju likova, tumačila je Verdijeve junakinje Amneris, Azucenu i Ulricu (Aida, Trubadur i Krabuljni ples), na hrvatskim praizvedbama naslovnu ulogu Tosce Giacoma Puccinija i Vješticu u Rusalki Antonína Dvořáka, Rose u jednočinki Oče naš Ivana Zajca, Mignon Ambroisea Thomasa, Charlotte u Wertheru Julesa Masseneta, Brangäne u Tristanu i Izoldi Richarda Wagnera i Groficu u Pikovoj dami Petra Iljiča Čajkovskoga. Prigodom gostovanja Eugena d’Alberta u Zagrebu 1913. pjevala je njegove solo popijevke. God. 1914–18. bila je članica Hofopere u Dresdenu, gdje se istaknula kao Kundry u Wagnerovoj operi Parsifal. U tom je razdoblju povremeno nastupala u Zagrebu. Gostovala je na opernim pozornicama u Ljubljani, Pragu, Berlinu, Leipzigu, Darmstadtu, Münchenu i Beču, gdje je 1918. koncertno interpretirala Pjesmu o zemlji Gustava Mahlera te u tamošnjoj Hofoperi ponovno tumačila Verdijeve Amneris i Azucenu. Nakon 1918. povukla se s pozornice i posvetila koncertiranju, izvodeći solo popijevke Franza Schuberta, G. Mahlera, Huga Wolfa, Ludwiga van Beethovena, Roberta Schumanna, Johanessa Brahmsa, Richarda Straussa, Bedřicha Smetane, Dvořáka, Čajkovskoga te hrvatskih skladatelja Antuna Dobronića, Dore Pejačević, Božidara Širole i Rudolfa Matza. Kritika je redovito hvalila njezine koncertne izvedbe, posebno ističući zvukovnu ljepotu, snagu i neobičan opseg mezzosoprana koji je sezao do altovskih registara. Iz javnoga glazbenoga života posve se povukla 1924, ali je kao savjetnica odgajala mlade nadarene pjevače, primjerice hrvatsku mezzosopranisticu bugarskoga podrijetla Marijanu Radev. Hrvatski skladatelj slovenskoga podrijetla Franjo Serafin Vilhar - Kalski za nju je, na stihove Augusta Šenoe, skladao Romancu »za samopjev s pratnjom glasovira« (op. 253., Hrvatska smotra, 1907, 2). Njezinim imenom nazvana je ulica u središtu Zlatara. Dokumentarni film o njezinu životu i radu IDEAL – udahnuti dušu pjevanoj riječi (2023) snimio je Mihael Kukavčić po scenariju Željke Potočki.
LIT.: R. M., Anka Horvat-Gottlieb. Muzičke novine, 3(1948) 8–9. • M. Barbieri, Opera.hr, 21. III. 2016. (https://opera.hr/index.php?p=article&id=3012; 8. X. 2024). • Ž. Potočki, Anka Horvat: život i umjetničko djelo koncertne i operne pjevačice (građa), Zagreb 2018.
R.