Horvat Kiš, Franjo
Horvat Kiš, Franjo, prozaik i putopisac (Lobor, 23. IX. 1876 – Zagreb, 2. VI. 1924). Učiteljsku školu završio je 1900. u Osijeku i stekao zvanje učitelja nižih pučkih škola. Radio je kao učitelj u Zagorskim Selima (1900–03), u Karlovcu (1909–19), potom do smrti 1924. bio tajnik Medicinskoga fakulteta u Zagrebu. Njegovo se književno stvaralaštvo uglavnom vezuje uz razdoblje moderne. Javio se sredinom 1890-ih crticama i novelama (prve je književne radove, crticu Djetinja ljubav i pjesmu Hrvatskom zagorju, objavio u Bršljanu 1893), pisao je prikaze, feljtone, stručne pedagoške članke te je surađivao u mnogobrojnim časopisima i listovima (Bršljan, Nova nada, Obzor, Bosanska vila, Savremenik, Hrvatska njiva i dr.). Zbirke novela Ženici (1902) i Nasmijani udesi (1918) te oveća novela Zašto? (1908), radnjom su vezane uz Zagorje. Autor je dviju knjiga putopisa (Viđeno i neviđeno, 1911; Istarski puti, 1919), koji su po kritičkoj prosudbi najvredniji dio njegova opusa. Obje su zanimljive zbog proputovanih dionica, lirski i meditativno raspoložena putopisnog subjekta i, posebice, graničnoga mjesta između tradicionalne zabavno-poučne matrice, domoljubne intonacije i pomaka prema impresionističkim strujanjima. Prvi je putopis nastao prilikom Kiševa puta na sokolski slet u Sofiju i trodnevna boravka u Carigradu, a drugi je posljedica dvaju putovanja po Istri 1912. i 1914. te je, s obzirom na vrijeme objavljivanja, naišao na veći odjek kritike i čitatelja. Općina Lobor utemeljila je 2006. književnu manifestaciju → Dani Franje Horvata Kiša na kojoj se, u sklopu programa Hrvatski književni putopis, dodjeljuje Nagrada »Franjo Horvat Kiš« za najbolji putopis.
LIT.: M. Šicel, Putopisi Franje Horvata Kiša, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 6(1964). • isti, Franjo Horvat Kiš, u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 76, Zagreb 1966.
R.