Hrvatska seljačka stranka (HSS)

poprsje Stjepana Radića, Zlatar Bistrica; prvi put postavljeno 1932, ponovo postavljeno sa spomen-pločom 1998.

Hrvatska seljačka stranka (HSS), politička stranka osnovana u prosincu 1904. pod vodstvom braće Stjepana i Antuna Radića. Izvorno se zvala Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS), razumijevajući pod pojmom puka cijeli narod. Od početka je imala obilježja pokreta koji se prvi na političkoj sceni zauzimao da seljaštvo zbog svoje brojnosti postane važan čimbenik javnoga života te da se smanji dotad prevladavajući utjecaj »gospodske« politike. Djelovanjem braće Radić promicane su ideje otpora nagodbenomu sustavu, zadrugarstvo, poštivanje pučke kulture, mirotvorstvo, slavenofilstvo i narodno jedinstvo, a od pravaša su prilagođavana načela hrvatskoga državnog prava. Za Austro-Ugarske Stranka nije imala većih izbornih uspjeha, izuzevši Podravinu te dijelove Bjelovarsko-križevačke i Zagrebačke županije kao i Slavonije. U izbornim kotarima na području Zagorja (Krapina, Pregrada, Klanjec, Zlatar, Donja Stubica, Ivanec, Novi Marof) nije osvojila ni jedan saborski mandat. No, misao braće Radić zauzela je već tada važno mjesto u zagorskome seljaštvu. Još prije osnivanja stranke A. Radić zanimao se za kulturna i socijalna pitanja zagorskoga sela i seljaka, pišući o tim temama od 1900. u Domu, listu hrvatskomu seljaku za razgovor i nauk. Neuspješno se natjecao 1901. na izborima u Novome Marofu, a za izborne agitacije uživao je potporu budućega zagrebačkog nadbiskupa Antuna Bauera. A. Radić imao je imanje i vinograd u Visokome i tamo je često boravio, što mu je omogućilo da upozna tamošnji puk. Prigodom osnivanja Stranke članovi njezina privremenoga glavnog odbora iz Hrvatskoga zagorja bili su kapelani Franjo Škrinjar iz Ivanca i Antun Irgolić iz Petrovskoga, po podrijetlu Ivan Gmajner odvjetnik iz Zagreba, rodom iz Brdovca, i Milan Krištof, gospodarski stručnjak rodom iz Klanjca. Među istaknutije rane promicatelje Stranke ubraja se i kasniji Radićev nasljednik Vladko Maček, koji je započeo karijeru kao sudbeni pristav i odvjetnički pomoćnik u Krapini. Dok je bio sudac u Ivancu, Maček je ušao u glavni odbor HPSS-a 1906. i od tada je u radićevskome tisku (Hrvatske novine i Dom), tumačio osnove seljačke ideologije i komentirao zbivanja širom Zagorja. Pri kraju Prvoga svjetskog rata saborski zastupnik kotara Klanjec i član Narodnoga vijeća SHS-a, odvjetnik Dragutin Hrvoj, pristupio je Radićevoj stranci. – Slomom Austro-Ugarske i osnivanjem Kraljevine SHS, Stranci naglo raste utjecaj. Postaje glavni nositelj otpora protiv vladavine beogradskoga režima, poziva se na pravo naroda na samoodređenje, zahtijeva hrvatsku samostalnost, ne prihvaća Vidovdanski ustav te, u skladu sa svojim novim republikanskim usmjerenjem, potkraj 1920. mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). S. Radić u svojim pismima izvještava da »napose u Zagorju vrije kao u oči revolucije« (Korespondencija S. Radića, 1920), ističući nezadovoljstvo novom državom i srpskom hegemonijom. Povod za protivljenje režimu bila je odredba vojnih vlasti da se u Hrvatskoj žigoše podvozna stoka što je dovelo do izbijanja pobune, koja je zahvatila i Zagorje, i sukoba s oružnicima. Nakon intervencije vojske u stubičkome i zlatarskome kotaru pobuna je smirena, a žigosanje obustavljeno. Koristeći uvođenje znatno širega prava glasa, stranka prerasta u najjaču političku organizaciju među Hrvatima, a njezin prvak S. Radić postaje neosporan predvodnik hrvatske politike. Na izborima za Ustavotvornu skupštinu (1920) stranka je dobila uvjerljivu većinu u varaždinskoj (Lepoglava, Klenovik, Krapina, Klanjec, Kraljevec, Tuhelj, Pregrada, Novi Marof, Ključ, Desinec, Vinica, Visoko) i Zagrebačkoj županiji (Stubica). Uslijedio je seljački skupštinski pokret na kojemu se davala javna potpora HRSS-u i njezinoj politici, a najveće skupštine s više tisuća sudionika u Zagorju održane su u Humu na Sutli, Pregradi, Krapini i Zlataru. S. Radić isticao je da su se tada u osobito velikome broju na skupštinama pojavljivale žene (»zagorske republikanke«), a Zagorce je prikazao kao »miran i pametan seljački sviet«. Snaga stranke potvrđivana je sve do raspada monarhističke Jugoslavije osvajanjem apsolutne većine glasova na svim izborima za Narodnu skupštinu, unatoč represiji državnih vlasti, kao i na izborima za Oblasnu skupštinu Zagrebačke oblasti (1927). Jedini pad popularnosti i pojava disidenata, ali bez posljedica za prednost među hrvatskim strankama, nastupio je kad je S. Radić pristao priznati Vidovdanski ustav i vladajuću dinastiju te ući u Skupštinu i u vladu s radikalima. Stranka je 1925. preimenovana u Hrvatsku seljačku stranku (HSS) i dogodine je ponovo prešla u oporbu. Zbog primjene Obznane i u Zagorju su raspuštena općinska zastupstva pod vodstvom HSS-a. Sukobi s vladom doveli su do atentata na zastupnike HSS-a u beogradskoj Skupštini (20. VI. 1928). Nedugo nakon toga umro je od posljedica ranjavanja S. Radić, a na mjesto predsjednika HSS-a izabran je V. Maček. Na zboru u Zaprešiću u rujnu 1928. Maček je najavio svoj politički program, izjavivši da HSS neće rušiti Kraljevinu Jugoslaviju, ali »unutar granica ove države mora Hrvat biti jedini gospodar na hrvatskom teritoriju«. Stranka je nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature (1929) zabranjena te se pristaše nisu mogli više legalno okupljati. Potpredsjednik Stranke A. Košutić, rodom iz Radoboja i Radićev zet, sklonio se u inozemstvo, gdje je zajedno sa stranačkim tajnikom Jurjem Krnjevićem radio na internacionalizaciji hrvatskoga pitanja. Najčešći oblik izražavanja vjernosti HSS-u bilo je održavanje misa zadušnica za S. Radića i druge žrtve atentata. Vlasti su represijom gušile izražavanje hrvatske nacionalne svijesti, poput nošenja hrvatske zastave, pjevanja domoljubnih pjesama i primanja emigrantskoga tiska, a zbog raspačavanja letaka po Zagorju i drugim hrvatskim krajevima osuđeni su 1933. u Beogradu I. Pernar, Đ. Kemfelja, Viktor Košutić i Petar Posarić. Neki bivši HSS-ovci, poput Mirka Neudorfera, pristupili su režimu i ponovno ušli u vladu. Neudorfer je zbog toga 1933. ubijen kao žrtva političkoga atentata na svojemu imanju Ladislavec kraj Zlatara. Nakon atentata na kralja Aleksandra, pritiska vanjskopolitičkih čimbenika i popuštanja državnog apsolutizma, HSS je obnovio svoj javni rad. Iz emigracije se vratio 1937. A. Košutić i nastavio obavljati dužnost potpredsjednika stranke. HSS je na parlamentarnim izborima 1938 (»opozicijska lista dr. Vladka Mačeka«) osvojio apsolutnu većinu hrvatskih glasova u izbornome okrugu sa zagorskim kotarima, ali zbog nepravična izbornog zakona u nekim kotarima mandate su ipak dobili vladini kandidati. Tako u kotaru Klanjec ne uspijeva HSS-ov kandidat Ljudevit Tomašić koji je dobio 7614 glasova, a pobjeđuje vladin predstavnik s 14 glasova, a slično je bilo u Ivancu i Krapini. Maček je s novim predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem u kolovozu 1939. dogovorio uspostavu Banovine Hrvatske u kojoj je HSS preuzeo znatan dio vlasti. Na općinskim izborima u svibnju 1940. HSS je dobio sve mandate i time učvrstio svoju vlast na lokalnoj razini. Ban Ivan Šubašić obišao je s tajnikom HSS-a Jurjom Krnjevićem u studenome 1940. Zagorje i održao niz javnih susreta s narodom (»mali sabori«) radi upoznavanja s gospodarskim i socijalnim stanjem. Po izvješćima iz kotarskih organizacija može se razabrati da je vladala oskudica hrane i nezaposlenost, zbog čega su seljaci tražili da se uvede štednja u sve banovinske urede, izgrade prometnice i započne brže zapošljavanje podizanjem tvornica. Za Banovine pojačan je rad svih HSS-ovih organizacija i učestali su dolasci odjelnih predstojnika banske vlasti. – Od 1925, uz prekid za Šestosiječanjske diktature, šire se pod vodstvom Rudolfa Hercega i po zagorskim selima ogranci Seljačke sloge, stranačke organizacije za prosvjetno i dobrotvorno djelovanje, napose za suzbijanje nepismenosti. Herceg je shvaćao analfabetstvo kao kulturni i socijalni problem koji je trebalo riješiti pojedinačnim poučavanjem, a ne tečajevima. Potkraj 1930-ih 20–35% stanovnika Zagorja bilo je nepismeno tako da je Maček nastavio pozivati na suzbijanje nepismenosti u narodu, a Seljačka je sloga preko povjerenika raspačivala abecedarke na terenu. Seljačka sloga organizirala je niz smotri »Hrvatske seljačke kulture« i prosvjetne sabore na kojima je predstavila svoje kulturno-prosvjetne rezultate. U ideološkoj promidžbi međuraća važno mjesto zauzima obilježavanje mučeništva Matije Gupca, kao simbola seljačke borbe za ostvarenja »čovječnosti« i »socijalne pravice«, a od 1930-ih i sjećanje na braću Radić. Za vrijeme Banovine Hrvatske uveden je dan obilježavanja smrti M. Gupca koji se slavio i kao dan pravice, dok se dan smrti A. Radića slavio kao prosvjetni dan. Nakon skupštinskoga atentata posvećena je osobita pozornost i sjećanju na S. Radića, tako da su mu lokalne organizacije HSS-a podignule 1932. spomenik u Zlatar Bistrici i 1937. u Maču. U prvoj polovici 1930-ih pokreću se, kao odgovor na veliku gospodarsku krizu, mjesne i općinske organizacije Gospodarske sloge. Važnu ulogu u organiziranju radništva s osloncem na HSS imao je Hrvatski radnički savez (HRS) na čelu s narodnim zastupnikom Ivanom Peštajem, rodom iz Matenaca kraj Donje Stubice. Svi predsjednici HRS-a bili su rodom iz Zagorja (Matija Muha iz Oroslavja, Dragutin Švigir iz Polica, Josip Orga iz Krušljeva Sela i Alojz Pećnik iz Donjega Škrnika), a zastupali su načelo da nema socijalne pravde bez nacionalne slobode. HRS je preko svojih podružnica provodio štrajkove, sklapao kolektivne ugovore i izborio povoljniji socijalni položaj radnika u nizu zagorskih mjesta. HSS je podržavao veleindustrijalac M. Prpić, koji je imao tvornice tekstila u Oroslavju i Zaboku. Postojale su i seljačka pripomoćna zadruga Hrvatsko srce za okupljanje žena, a od 1936. i poluvojna obrambena organizacija Hrvatska seljačka zaštita koju su pratile i organizacije pod drugim imenima (Hrvatska vojska i Seljačka sloga – Narodna zaštita) osnovane radi zaštite od paravojnih organizacija režima i njihova terora. Đ. Kemfelja iz Gornje Stubice, koji je vodio ured V. Mačeka i brinuo se o njegovu osiguranju, imenovan je vrhovnim zapovjednikom Narodne zaštite. – Do kraja Prvoga svjetskog rata vodstvo stranke nije podržavalo iseljivanje i migracijska kretanja. A. Radić je pisao: »Zagorci će se najdulje držati, jer su prirasli uz svoje gorice i dolinice, jer je Zagorcu miliji pedalj njegove rodjene zemlje – nego polovica Sriema i ciela Amerika. Zagorac je hrvatski pravi domorodac, on se nije nikad selio ni k sebi tudjinca pustio, on će valjda biti zadnji Hrvat u hrvatskoj zemlji«. Slijedom inicijative Đure Basaričeka u sklopu organizacije Narodna zaštita nakon 1918. poticala se kolonizacija Slavonije seljacima iz siromašnih i prenapučenih zagorskih sela. Snažniju potporu selidbi dao je Pavao Radić kad je 1925. postao ministar agrarne refome, a poslije je i Maček zbog demografskoga prirasta, učestale nerodice i izbjegavanja trajnoga iseljavanja u Sjevernu Ameriku nastavio preko zadruge »Zemlja« podržavati preseljenje Zagoraca kupovinom veleposjeda i njihovom parcelizacijom u bogatijim a manje napučenim krajevima Slavonije. HSS je 1930-ih u Zagorju unutar Seljačke sloge podržavao osnivanje Sudova dobrih ljudi kojima su parničari mogli doći do nagodbe mimo državnih sudova i time se zaštititi od parbenih troškova. Ti su se sudovi sastojali od suseljana a oni su odlučivali po savjesti većinom glasova. HSS je u njima vidio instrument pomirbe seljaka. – Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome ratu (1941) HSS doživljava duboka previranja: vodstvo stranke na čelu s Mačekom koje je ostalo u domovini bilo je povremeno zatvarano, pod nadzorom državnoga aparata NDH i apstiniralo je od politike jer je bio zabranjen rad političkih stranaka, a dio vodstva otišao je u političku emigraciju, sudjelujući u radu izbjegličke vlade i bezuvjetno se distancirao od ustaškoga režima. Maček je primijenio politiku čekanja, vjerujući da HSS uživa narodni legitimitet koji će se nakon rata ponovno potvrditi ako se stranka održi kao cjelina. Košutić je od kolovoza do prosinca 1942. bio s većim brojem predratnih zastupnika HSS-a zatočen u Lepoglavi zbog sumnji da surađuje s partizanima. Nije pristao na Pavelićev prijedlog da uđe u vladu i nakon otkrivanja puča Lorković–Vokić (1944) prebjegao je u partizane koji su ga također držali zatočenim. Jedan dio predratnih članova HSS-a podržao je ustaški režim i javno je, poput mjesne organizracije HSS-a iz Krapine, pristupio u ljeto 1941. ustaškomu pokretu. Prvi veliki župan Velike župe Zagorje sa sjedištem u Varaždinu, koja je obuhvaćala najviše zagorskih općina, bio je seljak Stjepan Uroić, nekadašnji narodni zastupnik HSS-a. Neki su se imenovani zastupnici odazvali pozivu da krajem veljače 1942. dođu na prvo zasjedanje Hrvatskoga državnog sabora, a dio je odbio takvu mogućnost. Dio članova Stranke postupno se od jeseni 1942. počeo priklanjati partizanskomu pokretu, dajući mu obilježje masovnosti. Iz njihovih redova osnovan je Izvršni odbor H(R)SS-a koji je bio pod nadzorom komunista. Vodstvo KPH poticalo je razdor u HSS-u, privlačeći pojedine pristaše Stranke u svoje redove i oštro osuđujući Mačeka i njegove suradnike, kao što je to učinjeno krajem 1942. u brošuri Izdajničko i reakcionarno vodstvo HSS-a i narodnooslobodilačka borba. Na prvo zasjedanje ZAVNOH-a pozvana su dva pripadnika HSS-a iz Zagorja – Bartol August i Stjepan Tuđman (općinski načelnik u Velikome Trgovišću). Nakon toga je politika KPH usmjerena na daljnje privlačenje »radićevaca« u svoje redove i postupno dokidanje HSS-a. U ratnim prilikama slomljena je predratna moć stranke. Nakon 1945. rad je stranke bio moguć samo u inozemstvu, kamo se odselio i Maček s dijelom vodstva. HSS je obnovljen potkraj 1989. u domovini i od tada je stalno uključen u politički život, a pojedini njegovi članovi iz Hrvatskoga zagorja uspjeli su izboriti mandate u demokratski izabranome Hrvatskome saboru.

Istaknutiji članovi HSS-a iz Zagorja bili su R. Herceg (publicist, rodom iz Pristave kod Tuhelja), A. i S. Košutić (inženjer i odvjetnik, rodom iz Radoboja), I. Pernar (odvjetnik, rodom iz Hrastine kod Marije Gorice), O. Iveković (slikar, rodom iz Klanjca i vlasnik Velikoga Tabora), Gabrijel Petanjek (Grabe kraj Zlatara), Daniel Malić (liječnik iz Krapine), M. Glojnarić (publicist iz Mača), Juraj Antolić (seljak iz Maruševačke Grede), Tomo Jančiković (iz Novoga Marofa), Juraj Cvok-Posavec (seljak iz Ključa kraj Velikoga Trgovišća), Milan Podhraški (seljak iz Gornjega Brezna kraj Huma na Sutli), M. Ipša (seljak iz Madžareva), Stjepan Uroić (seljak iz Brlekova kraj Zlatara), Franjo Pancer (seljak iz Maloga Hrastovca), Stanko Miklaužić (seljak iz Petrijanca), S. Ortner (odvjetnik), J. Pasarić (književnik), Petar Rusan (seljak iz Karivaroša), Stjepan Valjavec (seljak iz Velike Vesi), Ivan Petković, Mirko Sviben i dr. Zastupnici iz zagorskih kotara bili su župnik Pavao Matica, Josip Torbar, Nikola Srdović, Ljudevit Tomašić i Franjo Vrtar.

LIT.: A. Radić, Sabrana djela, Zagreb 1936–39. • M. Glojnarić, Borba Hrvata: kronika dvaju desetljeća političke povijesti 1919–1939, Zagreb 1940. • B. Krizman, Korespondencija Stjepana Radića, 1–2, Zagreb 1972–73. • M. Konjević, O političkim previranjima u redovima pristaša Hrvatske seljačke stranke 1943. god. na podučju sjeverozapadne Hrvatske, u: Sjeverozapadna Hrvatska u NOB-u i socijalističkoj revoluciji (zbornik radova), Varaždin 1976. • H. Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999. • 110 godina Hrvatske seljačke stranke (zbornik radova), Zagreb 2015.

S. Matković