iseljivanje

iseljivanje. Hrvatsko je zagorje, počevši od XVI. st., dugo vremena bilo područje doseljivanja stanovnika, osobito iz pograničnih hrvatskih krajeva prema Osmanskome Carstvu. Kao posljedica takvih stoljetnih migracija, Zagorje je u prvoj polovici XIX. st. postalo najgušće naseljenim agrarnim područjem ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. U drugoj polovici XIX. st. Zagorje je od useljeničkoga postalo iseljeničkim područjem. Nakon ukidanja kmetstva javili su se problemi koji su pokrenuli kontinuirani proces iseljivanja. Velika gustoća naseljenosti, visok prirodni prirast, mali i usitnjeni posjedi koji nisu mogli osigurati prehranu obitelji te prezaduženost bili su razlozi zbog kojih se zagorsko stanovništvo počelo iseljivati u veća industrijska središta, ponajprije u Zagreb, u manjoj mjeri i u Varaždin, a počelo se razmišljati i o organiziranome preseljenju zagorskoga stanovništva na druga područja. U razdoblju prije Prvoga svjetskog rata iseljivanje u druge predjele unutar područja Hrvatske i Slavonije najintenzivnije je bilo upravo iz Varaždinske županije, i to ponajviše iz njezina zagorskoga dijela. Iseljivanje u potrazi za poslom i preseljenje u veće gradove, gdje je postojala potreba za radnom snagom, bio je spontani proces karakterističan za to doba, no za Zagorje je bio karakterističan i drugi oblik iseljivanja, kolonizacija, odnosno plansko premještanje koje je poticala i provodila državna vlast. U dvama desetljećima prije Prvoga svjetskog rata najviše je stanovništva na taj način iseljeno iz okolice Klanjca i Pregrade, ali i iz zagorskih naselja bližih Varaždinu (Margečan, Tužno). Najviše su se naseljivali u predjele bliže Zagorju, primjerice u sela Gradec, Repinec i Podjales u križevačkome kotaru, u Cugovec u bjelovarskome kotaru te u Moslavinu (Popovača, Repušnica, Osekovo, Voloder, Husain). Iseljivanje iz Zagorja nastavilo se i tijekom sljedećih desetljeća pa se od 1919. do 1941. iselilo više od 8000 obitelji (52 000 osoba). Do izbijanja Drugoga svjetskog rata prevladavalo je ipak spontano, gospodarskim razlozima uvjetovano iseljivanje, a osobito je ojačalo iseljivanje u Zagreb. Gusto naseljeno zagorsko područje bilo je nepresušno vrelo radne snage za industriju grada Zagreba koja u tome razdoblju doživljava stalan rast. Po podatcima iz 1931, u Zagrebu je već tada bilo više od 27 000 osoba rođenih u Zagorju. U međuratnome razdoblju smanjena je kolonizacija Zagoraca u druge krajeve, no ona se opet javila u prvim ratnim godinama. Vlasti NDH provodile su plansku kolonizaciju zagorskoga stanovništva, najviše na područje Slavonije, na nekadašnje posjede tzv. solunskih dobrovoljaca, koji su ondje bili naseljeni neposredno nakon Prvoga svjetskog rata. Iz pregradskoga je kotara 1941. i 1942. iseljeno 230 obitelji, približno 1300 osoba, u Ilmin Dvor i Petrovac kraj Slatine, Paulin Dvor kraj Osijeka, Adu i Majkovac kraj Virovitice te Adu kraj Vukovara. S obzirom na promjenu političkih prilika, nakon rata samo manji dio koloniziranih ostao je u tim naseljima, a većina se vratila u Zagorje. U prvim poratnim godinama novi je val kolonizacije u okviru planskoga preseljenja stanovništva u panonske predjele FNRJ obuhvatio i zagorsko stanovništvo. Sa zagorskoga je područja stanovništvo preseljeno u pojedine dijelove Slavonije i Baranje, uglavnom na imanja s kojih su potkraj rata i u poraću iseljeni i protjerani Nijemci. Iz različitih, a ponajviše iz brdskih dijelova Zagorja, stanovništvo je planski naseljeno na više mjesta u Slavoniju, primjerice u okolicu Našica i Osijeka, u Srijem, kao i u Baranju. Ponegdje je naseljeno svega nekoliko zagorskih obitelji, no u pojedinim naseljima zagorski su iseljenici bili većinsko stanovništvo. Naselja s najvećim brojem doseljenika iz Zagorja jesu → Jarmina u Srijemu i Čeminac, i s nešto manje Grabovac i Popovac u Baranji. Samo iz ivanečkoga kraja u jesen 1945. i u proljeće 1946. u Čeminac i Popovac preseljeno je oko 560 stanovnika. Nakon toga kolonizacije više nije bilo, ali je sve do danas nastavljeno pojedinačno, gospodarskim razlozima uvjetovano iseljivanje iz Zagorja. Po procjeni I. Crkvenčića, u razdoblju od 1869. do 1948, kada je u Zagorju obitavao najveći broj stanovnika, iz Zagorja je iseljeno približno 156 000 osoba. Budući da nakon 1948. započinje i smanjivanje ukupnoga broja stanovnika Zagorja, jasno je da se iseljivanje nastavilo jednakim, ako ne i pojačanim intenzitetom, a traje i do današnjih dana. Stanovništvo se ponajprije seli u gradove, najviše u Zagreb, zatim i u Varaždin, a dio stanovništva odlazi i u inozemstvo. Zagorci nisu imali većega udjela u prvome valu prekomorskoga iseljivanja iz Hrvatske prije Prvoga svjetskog rata, međutim značajno su sudjelovali u inozemnome iseljivanju u 1960--ima i 1970-ima, kada se većinom odlazilo na tzv. privremeni rad u europske zemlje. Potomci iseljenih Zagoraca u pojedinim dijelovima Hrvatske osnovali su zavičajne organizacije u okviru kojih njeguju običaje i čuvaju sjećanje na stari kraj (→ zagorske zavičajne udruge i klubovi).

LIT.: Z. Dugački, Naselja i naseljenost Hrvatskog Zagorja, Geografski vestnik, 16(1940) 1–4. • I. Crkvenčić, Hrvatsko Zagorje kao emigraciono žarište, Geografski glasnik, 18(1956). • J. Kušen, Baranja – nova postojbina naših zemljaka, Ivanečki kalendar, 4(1977). • F. Škiljan, Demografski razvoj općine Desinić od 1857. do 2011, Hrvatsko zagorje, 19(2013) 1–2.

M. Klemenčić