Istvánffy, Nikola

Nikola Istvánffy, Povijest Ugarske u 34 knjige od 1490. do 1605., Köln 1622.

Istvánffy, Nikola (Miklós), ugarski državnik i povjesničar (Kisasszonyfalva kraj Pečuha, 8. XII. 1538 – Vinica kraj Varaždina, 1. IV. 1615). Podrijetlom iz ugledne plemićke obitelji iz okolice Pečuha u onodobnoj Baranjskoj županiji. Od 1543. živio je u Sigetu, a potom na dvoru ostrogonskoga nadbiskupa Petra Vardaya te zagrebačkoga i egerskoga biskupa Nikole Oláha, koji ga je 1551. poslao na studij u Italiju. Nakon završetka humanističkih studija u Bologni i Padovi, vratio se 1558. u Ugarsku, gdje je služio kao tajnik N. Oláha (od 1553. ostrogonskoga nadbiskupa). God. 1572. stupio je u službu Habsburgovaca, za koje je obnašao niz istaknutih diplomatskih i dvorskih službi. Među ostalim, bio je savjetnik u kraljevskoj kancelariji prijestolonasljednika Rudolfa II. za diplomatska pitanja (od 1572), tajnik Kraljevskoga vijeća (od 1576) i ugarski vicepalatin (1581–1608). Nakon što je 1567. po majci Hedvigi Gyulay stekao posjede u Kraljevini Slavoniji, među ostalim viničko vlastelinstvo u Hrvatskome zagorju, postao je slavonskim plemićem, što mu je omogućilo sudjelovanje u radu Hrvatskoga sabora, koji ga je zbog velike erudicije i iskustva u državničkim poslovima često birao u izaslanstva i povjerenstva. Istaknuo se u borbi protiv Osmanlija. Jedan je od nekoliko preživjelih branitelja Sigetske bitke 1566, a 1594. sudjelovao je u obrani Petrinje. Kao ugarski vicepalatin supotpisnik je mirovnoga ugovora na ušću rijeke Žitve 1606. Gorljiv katolik i protivnik reformacije, mnogim je donacijama podupro 1606. dolazak isusovačkoga reda u Zagreb, a oporučno im je ostavio svoju vrijednu knjižnicu. Nakon što 1608. nije bio izabran za palatina, doživio je moždani udar te se potom povukao iz političkoga života na svoje imanje u Vinici, gdje je napisao monumentalno djelo Povijest Ugarske u 34 knjige od 1490. do 1605. (Historiarum de rebus Ungaricis libri XXXIV, ab anno 1490. ad annum 1605., 1622), koje je jedan od glavnih izvora za istraživanje hrvatske i ugarske povijesti XVI. st., a njegovi opisi Mohačke (1526), Sigetske (1566) i Sisačke bitke (1593) te Seljačke bune (1573) među najiscrpnijim su narativnim izvorima za njihovo proučavanje. Pokopan je u kapeli sv. Andrije župne crkve sv. Marka u Vinici, koju je dao sagraditi kao obiteljsku grobnicu. Njegove posjede naslijedile su kćeri Uršula Lipchej, Eva Drašković i Katarina Keglević.

LIT.: E. Laszowski, Grad Vinica, Prosvjeta, 7(1899) 14. • F. Šišić, Hrvatski saborski spisi, 2–4, Zagreb 1915–17. • K. Bota, Istvánffy Miklós, Budimpešta 1938. • S. Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918, 1–2, Zagreb 1992. • I. Mandušić, O Nikoli Istvánffyju, Vinici, isusovcima i knjižnici, Biobibliographica, 1(2003). • ista, Ugarski povjesničar Nikola (Miklós) Istvánffy (1538.–1615.) i njegovo djelo Historiarum de rebus Ungaricis u hrvatskoj historiografiji, Croatica Christiana periodica, 33(2009) 64.

K. Regan