Ivančan, Dubravko
Ivančan, Dubravko, pjesnik, esejist i prevoditelj (Krapina, 6. III. 1931 – Zagreb, 29. I. 1982). Tri razreda pučke škole završio je u Krapini, a potom se 1940. s obitelji preselio u Zagreb, gdje je nastavio školovanje, završio gimnaziju i na Filozofskome fakultetu 1954. diplomirao filozofiju. Od 1956. do 1959. radio je kao bibliotekar u knjižnici »Bogdan Ogrizović« u Zagrebu, a zatim je boravio na trogodišnjem poslijediplomskom studiju u Njemačkoj i Francuskoj. Nakon povratka profesionalno se bavio književnošću. Sklonost pisanju pokazivao je još u dječačkim danima, pa je pjesme i kratke proze objavljivao u časopisima za mlade Smilje (1939) i Radovan (1941). Naraštajno je pripadao tzv. krugovaškim pjesnicima semantičarima, objavivši 1952. u 1. broju časopisa Krugovi pjesmu Noć u gradu, ali se u kasnijim zbirkama odmaknuo od poetike te grupe. Pisao je pjesme, eseje i kritike, objavljivao ih u časopisima Krugovi, Mogućnosti, Republika, Most, Marulić, Razlog, Forum, Kritika i dr. Bavio se i prevođenjem (poezija Rainera Marije Rilkea, haikui Matsua Basha). Pjesništvo mu je obilježeno izravnošću, intimizmom te jednostavnošću izraza i stiha. U početnim stihovima, pa i u prvoj pjesničkoj zbirci Slobodna noć (1957), prevladavaju teme rastanka s djetinjstvom i sjećanja na zavičaj, kojima se vraćao i u daljnjem pjesničkom razvoju. Inaugurator je hrvatskoga haiku pjesništva, u kojem je otkrio idealnu formu pjesničkoga izričaja. Za života je objavio osam haiku zbirki: Leptirova krila (1964), Svjetlucanja (1966), Uvijek iznova raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka (1968), Bijeli brod (1971), More (1974), Život na selu (1975), Velegrad (1977) i Zeleno nebo (1981). God. 1996, posmrtno, u povodu 65. obljetnice rođenja i 15. obljetnice smrti, tiskana mu je zbirka odabranih haikua, Haiku – riječ i slika. God. 1968. objavio je zbirku Pjesma na putu, potom zbirku ljubavno-erotske lirike Amor (1971), a djeci je posvetio spjev pod naslovom Jaje harambaša (1958). Intimistička je zbirka pjesama Baka (1975), posvećena baki Evi i djedu Martinu Ivančanu kod kojih je kao dijete, a i poslije, provodio mnogo vremena. Temama djetinjstva i rodne Krapine, koja je za nj, kako je ustvrdio, bila »sudbonosna« i njegovo duhovno ishodište, bavio se u zbirci Djetinjstvo uz Krapinčicu (1976). Nakon njegove smrti cjelokupna biblioteka s knjigama i rukopisima (nekoliko dnevnika, eseja, mnogobrojni haikui, prijevodi japanske haiku poezije te skice autobiografskoga romana) prenesena je u obiteljsku kuću u Molvama. Pronađeni su i sređeni rukopisi za dvije zbirke ljubavne lirike: Sretno otočje (o kojoj je, objavivši 9 pjesama, pisao Miroslav Slavko Mađer u Hrvatskome slovu, 7. II. 1997) i Ludorije. God. 2001. njegov nećak, Ivan Ivančan, iz ostavštine je priredio, za pjesnikova života već sređenu, zbirku pjesama Božić, koja je također vezana uz pjesnikovo djetinjstvo u Krapini, a 2012. u časopisu Republika (br. 1) objavio je nekoliko fragmenta iz pjesnikovih dnevničkih zapisa, među kojima dva koja tematiziraju djetinjstvo i Krapinu (Otac i Krapina). Zastupljen je u više pjesničkih antologija. Pjesme su mu prevedene na poljski i mađarski jezik. Za televizijsku seriju Gruntovčani (1975) Kreše Golika napisao je tekst uvodne i odjavne pjesme Pokraj vode Drave, ravna Podravina, koju je uglazbio Živan Cvitković, a otpjevale Ladarice. Pjesnikovim imenom nazvane su ulice u Zagrebu i Krapini, 1998. na rodnoj kući u Magistratskoj ulici 15 u Krapini podignuta mu je spomen-ploča, a od 1999. Pučko otvoreno učilište Krapina svake godine organizira pjesničku manifestaciju → Haiku dan »Dubravko Ivančan«.
LIT.: V. Pavletić, Patnjom do ljepote – put pjesnika Dubravka Ivančana, Forum, 28(1989) 7–8. • I. Cesarec, Dubravko Ivančan – pjesnik zavičaja i djetinjstva, u: Hrvatskozagorski književni zbornik 2004, Klanjec 2005. • M. Krpan Smiljanec, Dubravko Ivančan, Hrvatsko zagorje, 13(2012) 1–4.
J. Lukec