ivanečko-ladanjski ugljenokopi

rudari na izlazu iz jame

ivanečko-ladanjski ugljenokopi, rudnici lignita u lepoglavskoj sinklinali, na sjevernome podnožju Ivanščice. Iz toga bazena osim lignita iskorišćivao se i mrki ugljen i nešto cinkove rude, galenita, sfalerita i građevinskoga kamena. Geološki, bazen pripada pliocenskoj formaciji, gornje pontske starosti. Hidrološki uvjeti bili su nepovoljni (vodonosne naslage u podini i krovini). Površina ugljenonosnoga bazena iznosi oko 60 km², a dubina zalijeganja slojeva do 140 m. Bila su četiri ugljenonosna sloja, a popratne naslage su pijesci, gline i lapori. Ruda se iskopavala u dva ugljenonosna sloja. Na prvome sloju nastali su rudnici između Ivanca i Donjega Ladanja (Brodarovec, Horvatsko–Tiglin, Stažnjevec i Cerje Tužno). Taj je sloj kod Ivanca debeo desetak metara, a istanjuje se prema Donjem Ladanju. Drugi sloj čine proslojci lignita u pliocensko-pleistocenskim taložinama kraj Jerovca, sjeverno od Ivanca. Prvi spomen rudarenja u tome kraju potječe iz 1782. kada se u dolini potoka Željeznica iskopavala željezna rudača. Prva istraživanja lignitnih slojeva započela su 1858, a eksploatacija 1874. Vlasnik rudnoga polja u Ivancu bila je češka bankovna grupa, a u Donjem Ladanju prva dionička tvrtka Moses & Con., potom veleposjednik Franjo Pongratz. Rudarski poslovi obavljali su se većinom ručno. Ugljen se iz jama izvozio vagonetima koje su vukli konji. Željeznička pruga Varaždin–Golubovec, izgrađena 1890, dodatno je potaknula razvoj ugljenokopa. Potkraj XIX. st. na poticaj tadašnjega vlasnika i uz odobrenje Kraljevskoga rudarskog satništva osnovana je Ivanečka rudarska četa (ponovno ustrojena 2006. u svrhu turističke promidžbe Ivanca), koja se brinula za rudare i unesrećene, a početkom XX. st. osnovana je i Ivanečka rudarska bratovština koja se brinula za zdravlje rudara i njihovih obitelji. Ona je 1911. u Varaždinu tiskala prva pisana rudarska pravila. Teški uvjeti rada i loš socijalni položaj radnika (niske plaće, desetosatno radno vrijeme) uzrokovali su štrajkove ivanečkih rudara nakon Prvoga svjetskog rata (1918, 1920, 1923. i 1934), koje je predvodio Petar Pahić. Nakon Drugoga svjetskog rata ugljenokopi su postali državno vlasništvo, a njima su upravljali: Ivanečki ugljenokopi (sjedište u Ivancu), od 1954. Ivanečki ugljenokopi i Ladanjski ugljenokopi (sjedište u Donjem Ladanju) te od 1959. Ivanečko-ladanjski ugljenokopi (sjedište u Ivancu). Zapošljavali su oko 1700 rudara. Procjenjuje se da je od početka eksploatacije ugljena na Ivanečko-ladanjskome bazenu do 1945. izvađeno oko 3,5 milijuna tona ugljena, a od 1945. do konačnoga zatvaranja rudnika 1975. dodatnih 7,8 milijuna tona ugljena. Ugljenokopi su 1964. zadovoljavali cjelokupnu potrebu za ugljenom u krugu od 125 km (Zagreb, Varaždin, Termoelektrana Jertovec, Krapina, Karlovac i Sisak) te polovicu potrošnje lignita u SRH. Vrhunac proizvodnje bio je 1960. kada je proizvedeno 399 000 tona lignita, a tada je bilo zaposleno i najviše radnika (1835). Najveći dio ugljena koristio se za potrošnju u kućanstvu (32%), potom u industriji (30%) te u termoelektranama (25%) i na željeznici (13%). Veće teškoće u proizvodnji i plasmanu ugljena na tržište započinju 1966. kada se stvaraju zalihe neprodanoga ugljena. Sve veći troškovi eksploatacije ugljena, konkurentniji lignit iz Velenja u Sloveniji i Kreke iz BiH te obustavljanje isporuke ugljena za Termoelektranu Jertovec opteretili su poslovanje i smanjili proizvodnju (1963. iskopano je 378 800 tona, a 1967. samo 271 700 tona) kao i broj zaposlenih (1963. bilo je 1571 zaposlenih, a 1967. 1071 zaposlenih). Zbog iscrpljenih zaliha rudnici u Ivancu zatvoreni su 1962, u Donjem Ladanju 1966, a tvrtka Ivanečko-ladanjski ugljenokopi zatvorena je 31. XII. 1975.

Ugljenokop u Ivancu. Istraživanje lignita započelo je 1858, a eksploatacija 1874. kada su osnovana prva rudna polja Nada, Lazar i Marko. Eksploatacija rudnoga polja Marko prestala je 1942, a ostala su polja 1946. postala državno vlasništvo. Jama Flora (u ivanečkome žargonu Šofta) bila je najveća jama (duboka 60 m, ugljenonosni sloj debljine 6–10 m), a eksploatacija lignita trajala je od 1901. do 1962. Oko okna nalazile su se upravne zgrade i ostali prateći objekti Ivanečkih ugljenokopa. Ruda se iz jame izvozila uskotračnom željeznicom. Rudnik je imao i vlastitu elektranu, prvu u Hrvatskome zagorju (1913), koju je pokretao sirovinom iz vlastite proizvodnje. Južno od Flore nalazila se pomoćna jama Olga, koja je bila aktivna od 1937. do 1952. Rudnik je bio vlasništvo Austrijsko-belgijskoga rudarsko cinkarskog udruženja, Bečkoga industrijalno ugljenarskog društva (od 1870; zapošljavalo 250–300 radnika), dioničarskoga društva Kohlen-Industrie Verein iz Beča (od 1883), Teplitz Schönaua (od 1912), rudarskoga dioničkoga društva iz Zagreba (od 1922). Početkom XX. stoljeća u rudniku je bilo zaposleno 200, a 1939. god. 800 rudara.

Ugljenokop u Donjem Ladanju. Eksploatacija od 1906. do 1966 (najintenzivnija proizvodnja nakon 1913). Od Cerja Tužnoga do Donjega Ladanja izgrađena je pruga, najprije uskoga, a zatim normalnoga kolosijeka koja je po završetku eksploatacije demontirana. Prvi vlasnik rudnika bio je Hugo Moses (zapošljavao je do 100 radnika). U ladanjskome rudniku ruda se do Drugoga svjetskog rata izvlačila žičarom s košarama do željezničke stanice u Ormožu. Tijekom Drugoga svjetskog rata ugljenokop je bio onesposobljen za rad. God. 1957. u Donjem Ladanju iskopano je 160 000 tona lignita.

Ugljenokop u Kuljevčici. Ugljenokop lignita visoke kvalitete u brdu Rudnice sjeverno od Ivanca. Ugljenonosni slojevi bili su relativno plitko (0–30 m dubine) i bili su debljine 1–10 m bez glinenih jalovih proslojaka. Na tome lokalitetu postojalo je nekoliko jama: Kuljevčica, Kuljevčica I, Kuljevčica II i Kuljevčica III. Ugljenokop je otvoren 1883. Jama Kuljevčica I (okno Josef) bila je aktivna od 1895. do 1906. te ponovno 1953–65 (za Drugoga svjetskog rata bila je potopljena). God. 1960. iskopano je 40 000–50 000 tona lignita. Jama Kuljevčica II nalazila se sjeverno od rijeke Bednje i sela Jerovca. Ugljen je iz nje eksploatiran od 1965. do 1968. Imala je dva niskopa. Ruda se iz jame prevozila pomoću gumene trake i grabuljara. Jama Kuljevčica III nalazila se zapadnije. Imala je tanje ugljenonosne slojeve (oko 6 m) s glinenim jalovim proslojcima debljine do 40 cm, na dubini od 11 do 28 m. Ugljen je iz nje eksploatiran od 1965. do 1973. Rudu se iz jame izvlačilo uskotračnom prugom i lokomotivom. Godišnje se proizvodilo oko 60 000 tona lignita. U Kuljevčici je bila aktivna i talionica cinka (1863–83) u vlasništvu dioničkoga društva Société metallurgique austro-belge.

Ugljenokop u Brodarovcu. Nalazio se kraj sela Brodarovec, između Ivanca i Donjega Ladanja. Istražni radovi započeli su 1947, rudnik je otvoren 1953, eksploatacija je počela 1961. i trajala do 1975. Glavni ugljenonosni sloj bio je debeo 3–4 m. Ruda se iz jame izvozila jamskim kolicima i električnom lokomotivom. Izvađeni lignit dalje se prevozio žičarom. Najveća godišnja proizvodnja zabilježena je 1969, kada je iznosila 224 757 tona.

Ugljenokop Horvatsko–Tiglin. Nalazio se sjeveroistočno od sela Jerovca. Geološka istraživanja provedena su 1948. i 1965, eksploatacija je započela 1966, a lignit se iskopavao na površini od 4 km². Ugljenokop je imao dva niskopa, duga 200 m. Zbog nepovoljnih hidrogeoloških uvjeta ugljenokop dugo nije bio aktivan.

LIT.: J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1924. • O. Hrazdira, Ugljen, bogatstvo Hrvatskog zagorja, Varaždinske novosti, 28. XII. 1939. • M. Kraš, Rudarstvo i ugljenokopi Ivanca, u: Ivanec: prilozi povijesti Ivanca do 1940. godine, Varaždin 1996. • D. Grdjan, Rudarstvo ivanečkog kraja, u: Zbornik 600 godina Ivanca, Ivanec 1997.

M. Melem Hajdarović