Ivaniš Korvin

nadgrobna ploča Ivaniša Korvina, 1505, župna crkva Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije, Lepoglava

Ivaniš Korvin (Ivan; János Corvin, Johannes Corvinus), slavonski herceg i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (Breslau, danas Wrocław, 2. IV. 1473 – Krapina, 12. X. 1504). Izvanbračni sin hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina i šleske sitne plemkinje Barbare, unuk ugarskoga namjesnika i vojskovođe Ivana Hunyadija. Želeći ga učiniti najprestižnijim kandidatom za hrvatsko-ugarsko prijestolje, otac mu je poklonio mnogobrojne prostrane posjede diljem kraljevstva, među kojima je bila i nekadašnja Zagorska grofovija. Nakon Matijine smrti za kralja je bio okrunjen Vladislav I. Jagelović, koji ga je imenovao slavonskim hercegom i potvrdio mu većinu posjeda. Kao slavonski herceg uspješno je ratovao 1491. protiv Nijemaca i 1494. protiv Osmanlija. Te godine odrekao se naslova hercega i povukao na obiteljske posjede u Transilvaniji, što je u Slavoniji dovelo do feudalne anarhije i njegova sukoba sa zagrebačkim biskupom Osvaldom Thuzom. Da bi okončao sukobe u Slavoniji, Vladislav II. Jagelović imenovao ga je 1495. hrvatsko-dalmatinsko-slavonskim banom. Iste je godine Ivaniš s vojskom došao u Hrvatsku i uveo red. Kako bi ojačao svoj položaj među hrvatskim velikašima, oženio se 1496. Beatricom Frankapan te se na saboru u Križevcima nižemu i srednjemu plemstvu obvezao da će imati više utjecaja na izbor slavonskoga podbana, križevačkoga župana i podžupana. God. 1499. Vladislav II. priznao mu je banski naslov za doživotni. Kao ban ratovao je protiv Osmanlija, a 1501. provalio je u Bosnu te razbio osmansku opsadu Jajca, opskrbivši grad namirnicama, ljudstvom te dao obnoviti gradsku citadelu i bedeme. S Osmanlijama se sukobljavao sve do 1504, kada je preminuo od posljedica bolesti. U Hrvatskome zagorju posjedovao je nekadašnju Zagorsku grofoviju, koju mu je 1490. darovao njegov otac M. Korvin. No u stvarnosti ju je držao Jakov Sekelj, koji mu je odbio predati grofoviju sve dok mu ne podmiri troškove, koje je ovaj imao prilikom oružanoga protjerivanja Vitovaca 1488. Spor je trajao do njihove nagodbe 1494, kada mu je Ivaniš na ime duga od 16 000 florena dao u zalog Kamenicu, Trakošćan i Vinicu, dok mu je Sekelj zauzvrat prepustio Varaždin, Krapinu, Oštrc, Lobor, Veliki i Mali Tabor, Vrbovec i Greben nakon isteka zaloga oko 1497. Ivaniš je potom stekao i Trakošćan, Vinicu i Kamenicu. U takvome, cjelovitom obliku nekadašnja Zagorska grofovija održala se vrlo kratko, jer je iz njezine cjeline Ivaniš kroz narednih nekoliko godina sustavno izdvajao posjede pojedinih utvrda te ih kao samostalna vlastelinstva prepuštao svojim privrženicima na ime dugova za višegodišnju službu. To su bili: Nikola Kotvić (Vrbovec, 1497), Ladislav, Tomo i Franjo Pethő de Gerse (Bela i Ivanec, oko 1500), Franjo Batthyány (Grebengrad, 1502), Baltazar Alapić (Veliki Kalnik, 1502), Pavle, Ladislav, Benedikt, Ivan i Tomo Rattkay (Veliki Tabor, 1502), Ivan Gyulay (Trakošćan, Kamenica i Vinica, 1503), Andrija Dudić (Orehovica, 1504) i Franjo Berislavić (Lobor, 1504).

Kao pokrovitelj pavlina u Slavoniji sagradio je samostan i crkvu u Voćinu te obnovio u osmanskim napadima stradale pavlinske samostane u Remetama kraj Zagreba i u Lepoglavi, gdje je pokopan. Zbog kraljevskoga podrijetla te obnašanja dužnosti bana i hercega bio je jedan od najmoćnijih ljudi Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva potkraj XV. i početkom XVI. st.

LIT.: R. Horvat, Ivan Korvin ban hrvatski, Zagreb 1896. • F. Šišić, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima (1473–1496). Starine, 1934, 37; 1937, 38. • B. Grgin, Ivaniš Korvin. Hrvatski biografski leksikon, 6, Zagreb 2005.

K. Regan