Ivanščica
panoramski pogled
stari Pasarićev dom, 1929.
Ivanščica, najviša (1060 m) i morfološki najistaknutija zagorska gora. Ime je povezano s viteškim redom ivanovaca, koji su od XIII. st. imali sjedište u utvrdi Bela (Pusta Bela) i u okolici svoje posjede. Pruža se od doline Očure, koja ju razdvaja od Strahinjščice, do doline Bednje kao granice prema Ravnogorskome podgorju i Klenovničkome pobrđu na sjeveru, te Varaždinsko-topličkome pobrđu na zapadu. Duž osi istok–zapad duga je 27 km, a u smjeru sjever–jug široka do 10 km. Složena geološka građa i struktura odrazila se na raznoliki reljef. Na sjevernim padinama otkrivene su paleozojske metamorfne stijene za koje se pretpostavlja da u dubini čine jezgru gore. Prevladavaju trijaski dolomiti, vapnenci, lapori, pješčenjaci, siltiti i šejlovi. Uz njih se vezuje pojava cinkove, olovne, manganove te željezne rude, koja se prije 200–300 godina talila u pećima između Ivanca i Lepoglave (dolina Željeznice, okolica Prigorca). Unutar tih naslaga mjestimice izbijaju trijaski bazalti i kredna magmatsko-sedimentna formacija (pješčenjaci, siltiti, šejlovi, rožnjaci, dijabazi, bazalti, vulkanske breče i piroklastiti). Poznata je kao »ofiolitski melanž«, a u vezi je s kolizijom između kontinentalne i oceanske kore što svjedoči o značajnim geoloških zbivanjima. Niži dijelovi prekriveni su mlađim miocenskim i pliocenskim vapnencima i klastitima. U njima su u sjevernome i južnome podnožju nađene naslage smeđega ugljena i lignita, koji se eksploatirao oko Ivanca i Golubovca. Kraj Lepoglave je poznati geolokalitet → Gaveznica–Kameni vrh, fosilni vulkan star 22 milijuna godina s nalazištem poludragoga kamena ahata. Gorsko područje izdignuto je i snažno razlomljeno duž brojnih rasjeda. Posljedica je dinamičan reljef razdijeljen dubokim dolinama oblikovanim duž tektonskih lomova. Izvori i potoci su brojni zahvaljujući podlozi od dominantnih nepropusnih naslaga. Strma brda bila su idealne lokacije za gradnju utvrda (Bela, Grebengrad, Grebengrad Mlaka, Ivanovec, Oštrc, Lobor, Belec, Milengrad). Istočno od Belskoga dola Ivanščica je niža, a čine ju skupine brda, niz Čevo (562 m) – Goričica – Pšenac i skupina Velikoga Lubenjaka (590 m). Prema zapadu visine rastu, a izdvajaju se skupina Hama (678 m) i niz Mindžalovec – Mrzljak – Gradinovec (786 m) – Mala Ivanščica. Središnji greben je najviši (1060 m). Zaravnjena je tjemena, strmih sjevernih i južnih padina, a prema zapadu se nastavlja i stepeničasto spušta u sjevernome nizu Veliko Kalce (727 m) – Vilinska špica – Koprivnjak i južnome nizu Belige (974) – Oštrc – Brišće, koji je dubokom dolinom Reke odvojen od skupine Pokojca (578 m). Ta dva niza razdvojena su tektonski uvjetovanom i u mekšim miocenskim naslagama erozijsko-derazijski oblikovanom golubovečkom udolinom. Padine svih nizova ispresijecane su gustom mrežom dubokih dolina i jaruga duž padina kojih su aktivni padinski procesi spiranja i jaruženja uz lokalnu pojavu klizišta. Duž sjeverne i južne padine oblikovane su prostrane predgorske stepenice koje su gusto naseljene i gospodarski iskorištene, dok su viši predjeli prekriveni šumama bukve, hrasta kitnjaka i graba. Najveća naselja su Ivanec i Lepoglava, odakle vode i glavne planinarske staze prema najvišem vrhu. Ivanščica je jedno od najstarijih odredišta hrvatskih planinara. Drvena piramida na vrhu podignuta je 1893, a 1929. izgrađen je i dom, nazvan Pasarićevim domom, te nova željezna piramida. Dom je srušen u Drugome svjetskom ratu te ponovno izgrađen 1951. Na istočnome dijelu od 1963. postupno se razvija planinarsko naselje Grebengrad. S južne strane Ivanščice planinarske su kuće Belecgrad (1999), Majer (1990) između Lobora i Oštrcgrada, te Lujčekova hiža (1977) iznad Budinščine.
N. Buzjak