Jakševac, Stjepan

Stjepan Jakševac

Jakševac, Stjepan, pjesnik i dječji pisac (Križ Brdovečki, 16. XII. 1916 – Zagreb, 10. V. 1994). U Zagrebu je 1936. završio trgovačku školu te polazio studij režije 1952–53. na Akademiji za kazališnu umjetnost. Radio je u Središnjem uredu osiguranja radnika 1939–40, potom do 1946. kao radijski spiker, 1947. u Plesnoj pozornici, 1947–50. u gradskome Povjerenstvu za prosvjetu, 1950–51. kao dramaturg i redatelj u Nastavnome filmu, a 1952–76. bio je odgojitelj mladih spikera te planer i urednik dječjega programa Radio Zagreba; umirovljen 1980. Objavljivao je, među ostalim, u periodicima Omladina, Hrvatska mladost, Hrvatsko kolo, Hrvatska revija, Hrvatski dnevnik, Hrvatska smotra, Hrvatski krugoval, Republika, Krugovi, Mogućnosti, Zadarska smotra, Revija i Zaprešićki godišnjak. Objavio je zbirke intimističke lirike, zavičajnih i ljubavnih motiva (Pjesme, 1943; Glasim se nespokojem, 1956), u kojima, zaokupljen svakodnevnim temama, ponajviše sjetnim, katkad i bolećivim tonovima oživljava svijet djetinjstva i mladenaštva, te ciklus stihova s motivima slavonskoga krajolika Bosutske elegije. Već u zbirci pjesama za djecu Vesela godina (1962) tradicionalni pjesnički izraz obogaćuje osjećajem za ritam i akustiku stiha te, uz štokavske cikluse, uvrštava i kajkavski ciklus (Ni Zagorje malo), u kojem opisima zavičajnoga krajolika, igrom riječi i duhovitim dosjetkama oživljava suvremenu zagorsku zbilju, a pjesme su prigodne i folklorno obilježene te s humornom notom (Pračlovek). U zbirci Voli ne voli voli (1972) tematizira prve ljubavi, otkriva svijet dječje intime, te je zaslužan za unošenje ljubavnih motiva u hrvatsko dječje pjesništvo. Izražajno-jezične novine unosi u stihove motivsko-tematski raznolike zbirke Ima jedan razred (1982), u kojoj štokavskim stihovima pridružuje i kajkavske, napose na autentičnoj zavičajnoj, ali zbog težnje prema širenju jezične recepcije i stvaranju dijalektalnoga standarda, ne posve strogoj kajkavskoj ikavici. Posljednja zbirka, Zlatna ptica sunca (1987), antologijski je izbor iz pjesničkoga opusa, u kojem je jednostavnim simboličkim jezikom, vedrim pogledom na svijet i osobnom evokacijom djetinjstva uspio djeci približiti bliske sadržaje te profinjenim osjećajem za ritam, osobito kajkavske riječi, uspostaviti s njima emotivni i izražajni dodir (J. Skok). I kajkavsko pjesništvo za odrasle obogatio je sugestivnim, nadahnutim te nadasve melodioznim stihovima te je poznat kao tekstopisac mnogih festivalskih popijevki, napose za Festival kajkavskih popevki Krapina (Na Sleme, na Sleme, Kam da se pojde, Imela majka sineka tri, Kokotiček, Vu Krapini, Dedek i unuk). Mnoge od tristotinjak uglazbljenih pjesama snimljene su na nosače zvuka (S pjesmom kroz Hrvatsku, 1997; Pjesme za sva vremena, 2006). Uredio je publikacije Festivala dječjega kajkavskog pjesništva Najmlajši kaj (1970, 1971), sudjelovao na pjesničkim recitalima i smotrama Zeleni bregi Zeline (1970, 1973) i Zbor kajkavskih pjesnika (1971–74) te je zastupljen u više antologija (Sunčeva livada, Antologija hrvatske dječje poezije, Antologija hrvatskoga haiku pjesništva, Rieči sa zviranjka, Hrvatska uskrsna lirika, Molitvenik hrvatskih pjesnika). Djela su mu prevedena na slovenski, makedonski, češki, poljski, njemački, engleski, talijanski, mađarski, esperanto i švedski jezik. U rukopisu mu je, osim stihova, ostao i roman Budi dobar sine.

LIT.: I. Zalar, Hrvatski dječji pisci (s bibliografijom i literaturom), Pet stoljeća hrvatske književnosti, 181/III, Zagreb 1991. • isti, Pregled hrvatske dječje poezije, Zagreb 1991. • J. Skok, Svijetle riječi djetinjstva i zavičaja, Zaprešićki godišnjak, 4(1994). • S. Laljak, Panorama zaprešićkih kajkavskih pjesnika, Hrvatsko zagorje, 7(2001) 1. • B. Pilaš, Pjesnik dvaju zavičaja, Brdovečki zbornik, 5(2006).

N. Videk