Jembrih, Alojz

Alojz Jembrih, Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi, Čakovec 1997.

Jembrih, Alojz, filolog (Varaždin, 11. VI. 1947). Osnovnu školu završio u Mihovljanu, a Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu u Beču studirao je slavensku filologiju, povijest umjetnosti i filozofiju te doktorirao 1976. radom o A. Vramcu. Radio je kao asistent u Staroslavenskome institutu (1978–80), Zavodu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik, 1980–83), potom na Filozofskome fakultetu u Ljubljani (1983–97; docent od 1983, izvanredni profesor od 1997), predavao je na Visokoj učiteljskoj školi u Čakovcu (1997–98), a od 1998. do umirovljenja 2017. na Hrvatskim studijima u Zagrebu (danas Fakultet hrvatskih studija; od 2005. redoviti profesor); od 2018. profesor emeritus. Znanstvenoistraživački mu rad, primjenjujući filološku metodu, sadržava povijest kajkavske književnosti i jezika (također i kod gradišćanskih Hrvata), povijest hrvatske leksikografije, povijest kajkavske književnosti za djecu, hrvatsku glagolitiku i književnojezičnu protestantistiku. Autor je knjiga studija i rasprava, među ostalim Život i djelo Antuna Vramca (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatski filološki zapisi, Na izvori gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti te Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (sve 1997), Kazimir Bedeković (2001), Stipan Konzul i »Biblijski zavod«u Urachu (2007), Tragom turopoljske povijesti (2014), Dragutin Domjanić u novom svjetlu (2019), Stipan Konzul i njegovo djelo (2023) i Kajkavski filološki ogledi (2023) te studija o djelima pojedinih pisaca (O Vramčevoj kronici, 1992; Juraj Damšić i njegov »Nauk keršćanski« i Juraj Dijanić i njegovo djelo, obje 1994; Grof Sermage u zrcalu svojih pisama, 2000). Priredio je pretiske pedesetak knjiga hrvatskih, ponajviše kajkavskih autora, među ostalim A. Vramca (Postilla, 1990; Kronika, 1992), K. Patačić (Pesme horvatske Katarine Patačić, 1991), Jurja Damšića (Kratka sprava nauka kerščanskoga, 1994), P. Berke (Kinč osebujni slavnoga orsaga horvatckoga, 1995), N. Gorupa (Zercalo Marijansko kipa Jeruzalemskoga vu Krapine, 1996), Grgura Kapucina (Horvacka od Kristuševoga narođenja vitija, 1999; Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče, 2005; Nestrančno vezdašnjega tabora ispisavanje, 2010; Carica Marija Terezija u propovijedi Gregura Kapucina, 2018), J. Lovrenčića (Adolf iliti Kakvi su ljudi, 2002), Jurja Muliha (Regule roditelov i drugeh starešeh i Regule dvorjanstva, 2002. i 2014), I. Belostenca (Svete propovijedi za svetkovinu Tijelova, 2005), I. Krizmanića (Raj zgubljen, 2005), Tomaša Mikloušića (Izbor dugovanj vsakoverstneh, 2009), Štefana Zagrepca (Zadnja volja, 2019), P. Štoosa (O poboljšanju ćudorednosti svećenstva, 2020) te pretiske dviju knjiga o balneologiji (Krapinske Toplice: njihova topla vrela i kupelji D. Bancalarija, 1991. i Fizikalno-kemijski opis Stubičkih toplica 1814. J. Šitića, 2003). Osim o autorima i njihovim djelima zastupljenima u knjigama rasprava, kajkavskoj književnosti iznimno je pridonio mnogobrojnim znanstvenim i stručnim člancima u serijskim publikacijama; pisao je o I. Brozu (Hrvatsko zagorje, 2005, 1–2), korespondenciji D. Domjanića (Kaj, 1988, 1–2), Š. Fučeku (Hrvatsko zagorje, 1997, 3), Lj. Gaju (Hrvatsko zagorje, 1999, 2), K. Š. Gjalskome (Hrvatsko zagorje, 2001, 1), I. Kristijanoviću (Kaj, 1984, 3; Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 2001, 12–13), I. Krizmaniću (Marulić, 2016, 5), I. Kukuljeviću Sakcinskome (Gazophylacium, 2006, 1–2), I. K. Lalangueu (Gazophylacium, 1999, 1–2; Hrvatsko zagorje, 2000, 2), A. Mihanoviću i M. Smodeku (Gazophylacium, 2014–2016, 1–4), M. Vrhovcu i njegovoj Bibliji (Tkalčić, 2011, 15; Filologija, 2012, 58), kao i o povijesti župne crkve u Kostelu (Hrvatsko zagorje, 2021, 1–4). Priredio je među ostalim pregled autora i djela kajkavske pisane riječi od XVI. do XIX. st. (Kajkavski florilegij, 2007; Kajkavski florilegij II, 2008), zbornike radova Štefan Zagrebec i njegovo djelo (s fra Jurom Šimićem, 2020) i Gregur Kapucin i njegovo djelo (s fra J. Šimićem i Petrom Uškovićem Croatom, 2024). Zaslužan je i za proučavanje hrvatsko-slovenskih književnih veza (Hrvatsko-slovenske književnojezične veze, 1991). Jedan je od osnivača časopisa Kaj (1968) i Kajkaviane (1989), predsjednik koje je bio 2004–13. Urednik je monografije Kajkaviana Croatica: hrvatska kajkavska riječ (1996), zbornika 200 godina kajkavske dječje književnosti (2001), zbornika radova sa znanstvenih skupova Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (1, 2006, s Nikolom Caparom i V. Poljanecom; 2, 2011; 3, 2011; 4, 2015; 5, 2017; 6, 2024), zbornika u čast 70. godine života L. Cindorija Naše domovine kinč preželni (2005), zbornika Biskup Maksimilijan Vrhovac i njegovo djelo (2006) te zbornika radova Osamsto godina pisanoga spomena Stubice (2011). Surađivao je u izradbi Rječnika hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika, a s Mijom Lončarićem dijalektološki je opisao govor Gregurovca Veterničkoga kraj Mihovljana (Rasprave Zavoda za jezik, 1982–83, 8–9). Uz I. Cesarca i M. Ivanjeka priredio je prvu izložbu i sastavio izložbeni vodič-katalog o kajkavskoj baštini (Tragom hrvatskokajkavske pisane i tiskane riječi, 1989). Istaknuo se i kao autor haiku pjesama koje je objavio u časopisima Marulić, Pannonia i Haiku te u Antologiji hrvatskoga haiku pjesništva (1996) i 100 hrvatskih haiku (2000). U Svetom Križu Začretju 2018, povodom 70. obljetnice života, održan je znanstveni skup posvećen njegovu znanstvenom radu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja.

LIT.: 60 obljetnica života profesora Alojza Jembriha, Hrvatsko zagorje, 13(2007) 3–4. • Bibliografija znanstvenih, stručnih i drugih radova Alojza Jembriha, u: A. Jembrih, Kajkavski filološki ogledi, Martinišće–Zabok 2023.

R.