Jembrih, Ivica

Ivica Jembrih, Vse – i dihanje, Čakovec 1971.

Jembrih, Ivica, pjesnik i prozaik (Gregurovec Veternički kraj Mihovljana, 8. VI. 1939 – Klenovnik, 1. XII. 2022). Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, gimnaziju u Zlataru, srednju grafičku u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Višoj grafičkoj školi 1972. Radio je kao grafičar i grafički instruktor u tiskari »Pahinsko« u Ivancu, potom do umirovljenja 1997. u tiskari »Zrinski« u Čakovcu. Suosnivač je časopisa Kaj (1968) i pjesničke manifestacije Srebrna cesta (1976). Začetnik je pjesničko-ekološkoga recitala Ivanščica diše za cieli sviet (1995) i književne tribine Tragovima A. G. Matoša (2005). Njegovim zauzimanjem u Gregurovcu Veterničkome otvoren je 2014. etnomuzej »Bili smo djeca« i zavičajna spomen-knjižnica »Ljubček«. Prvim se pjesmama javio još kao gimnazijalac 1954. u zlatarskim Zidnim novinama. Pjesme, prepjeve i članke objavljivao je u časopisima i zbornicima, npr. u Kaju, Hrvatskome zagorju, Dragoj domačoj reči, Zelenim bregima Zeline, Reči rieč i dr. Potpisivao se i pridjevkom Cobovički (po majčinu djevojačkome prezimenu Cobović). Jedan je od najplodnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Pisao je na standardnome književnom jeziku (Ljubav iz početka, 1989; Stonogi strahovi, 1992; Zlato u pijesku nade, 1997; Potok, 2000. i dr.) i na kajkavštini, obilježenoj impresionističkim ugođajima, kao i intimnim odnosom prema zavičaju, zemlji i idiolektu, često ga podvrgavajući izražajnim eksperimentima. U pjesmama progovara o povijesnim, prigodnim, aktualnim temama, kao i važnim pitanjima ljudske egzistencije. Objavio je kajkavske zbirke Vse – i dihanje (1971), Spoved zemlje (1973), Žerafke i vihri (1980), Oči posajene vu zutra (1981), Lamentacije svetešnoga možđana (1983), Koreni nosečega zernja (1986), Kries rieči z Ivanščice (1995), Na ramenu križa (1997), Zemlja – dvorišče neba (2001), Svetkujem rieč (2002), Doživljena viečnost (2008), Ivanščica diše za cieli sviet (2013) i dr. Objavljene su mu i zbirke lirske proze Mehenj na kamenu (1996), Na potu vu narkozu (2003), putopisno-dnevnička i novelistička proza Izlet u zavičaj (1999), zbirka kratkih priča Put koji nije otputovao (2002) te pjesničko-putopisna proza Od kolijevke do Garestina i Međimurja (2015). Pisao je i za djecu i mladež: Mujceki se hinčeju (1972), Popievke tice kajkavčice (1978), Zeleni krič (1987), Gdje spavaju… (2003) i dr. Okušao se u pisanju sonetnoga vijenca (Garestin – Feniks varoš Varaždin, 2001) i haikua (Daljina na prozoru, 2005). Pjesme su mu uvrštene u temeljne zbornike, panorame i antologije hrvatskoga i kajkavskoga pjesništva, te u osnovnoškolske udžbenike, a prevođene su i na makedonski (Dobro utro Zagorje, 1991) i slovenski jezik (Zemlja sme, 1994). Sam prevodi/prepjevava na kajkavštinu pjesme stranih (Gabriela Mistral – Hrvatsko zagorje, 2002, 2; Propercije, Jesenjin, Ljermontov, Pasternak, Baudelaire – Kaj, 2005, 3; 2006, 4; Neruda – Dvajset ljubavnih popevki i jena čemerna, 2015) i hrvatskih književnika (Galović, Matoš, Krleža, Krklec; uz druge strane pjesnike – Toplota staroga kaputa, 2011). Pjesme su mu uglazbljene, a neke i izvođene na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini (Bela majica breze, 1969; Tam, 1974; Pesem za mojega brata, 1997; Pleharska, 2000). Dobitnik je mnogobrojnih pjesničkih nagrada i priznanja.

J. Lukec