Jurić, Marija - Zagorka
Marija Jurić - Zagorka, Grička vještica / Tajna krvavog mosta, Zagreb oko 1920.
Jurić, Marija - Zagorka, novinarka, prozaičarka i dramatičarka (Negovec kraj Vrbovca, 2. III. 1873 – Zagreb, 30. XI. 1957). Njezini roditelji, Ivan (rođ. u Starim Pavljanima kraj Bjelovara) i Jozefina (rođ. Domin, u Samoboru), vjenčali su se u Gornjem Vrapču, isprva živjeli u Negovcu, gdje joj je otac bio upravitelj na imanju grofova Erdődy, potom su se preselili na posjed baruna Raucha u Stubičkome Golubovcu, a onda u Lužnicu kraj Zaprešića. Od 1880. boravili su na imanju Šenjugovo kraj Svetoga Križa Začretja, a poslije u Krapini, gdje je Ivan Jurić imao dvije kuće, a u okolici i više zemljišnih posjeda. Školu je pohađala najprije u Rauchovu dvorcu, zatim u Varaždinu i, naposljetku, u zagrebačkome samostanu Sestara milosrdnica. Već za boravka u samostanskoj školi, u dobi od 12 do 13 godina, naznačila je vlastito kasnije profesionalno usmjerenje: u Samostanskim je novinama objavila svoj, kako ga je nazvala, »prvi roman« Pripovijesti starog Tenšeka, špana s imanja Šenjugovo koji je Zagorkinu maštu raspirivao brojnim pučkim legendama te je, zajedno s drugom služinčadi i zagorskim seljacima, znatno utjecao na oblikovanje njezinih etičkih i političkih, nacionalnih i socijalnih svjetonazora. Nakon što je ispisana iz samostanske škole, istupila je kao urednica krapinskoga đačkog lista Zagorsko proljeće (1891), međutim tajno, iza figure svojega bratića Martina, i pod pseudonimom M. Jurica Zagorski. Njezin je uvodnik lista, kao i pseudonim, bio nadahnut Hrvatskim zagorjem, što je bilo očito već iz naslova Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju. Nakon prvoga broja list je zabranjen, a roditelji su ju prisilili na udaju za mađarskoga činovnika, s kojim je nakon vjenčanja u Svetome Križu živjela najprije u Zaboku, a potom u Szombathelyu u Mađarskoj. Napustivši supruga, 1895. kratko je boravila u Srijemskoj Mitrovici, nakon čega se nastanila u Zagrebu, u kojem je prebivala do kraja života. Objavljivati je nastavila anonimno ili pod šiframa, a nakon nekoliko danas manje poznatih priloga snažno je odjeknuo njezin čuveni, uporabom mađarskoga jezika na hrvatskim željeznicama revoltiran, članak Egy percz, objavljen u Obzoru 1896, nakon čega je zagovorom biskupa Josipa Jurja Strossmayera dobila mjesto u redakciji toga, u ono doba najrenomiranijega hrvatskog lista. Specijaliziravši se za hrvatsko-mađarska pitanja, izvještavala je o političkim zbivanjima te bila dopisnicom iz Budimpešte i Beča. Uz političke reportaže, objavljivala je i autobiografske i biografske bilješke, feljtone, humoreske, crtice i putopisne napise, a u Obzoru su joj izlazili u nastavcima i prvi romani Roblje (1899) i Vladko Šaretić (1903). Mnogi od tekstova kojima je započela svoju karijeru već svojim (pod)naslovima evociraju Hrvatsko zagorje (npr. Pod Sljemenom, Bršljan, 1894; Medju zagorskim brdinama, Obzor, 1897; U zagorskom zatišju, Vienac, 1900; Zagorska žena, Nada, 1901; Zagorac, Vienac, 1901; Gusari: sličica iz Zagorja, Obzor, 1902; Stubičke toplice, Obzor, 1903), kao što ga je evocirao i autoričin pseudonim Zagorka. Iako nije bio jedini kojim se služila, ubrzo je postao njezinim glavnim identifikacijskim znakom. S asocijacijama na Hrvatsko zagorje može se povezati i pseudonim Petrica Kerempuh, pod kojim je također objavljivala, a i radnja njezina prvog romana Roblje odvija se dijelom u Krapini.
Iznimno produktivna u najrazličitijim žanrovima, svoje je tekstove objavljivala u brojnim periodičkim publikacijama, od đačkoga Bršljana, preko kultnih hrvatskih književnih glasila, Vienca, Prosvjete, Nade, Savremenika i dr., do mađarskih oporbenih novina, poljske Nowe Reforme te niza drugih hrvatskih glasila, kao što su Domaće ognjište, Trn, Hrvatski branik, Novi list, Male novine, Nedjeljne novosti, Ilustrovani list, Hrvatska metropola, Novosti, Ilustrovani tjednik, Novo doba, Hrvatski dnevnik, Hrvatski list, Hrvatski Zagorac, Jutarnji list i dr. God. 1918. pokrenula je i uređivala ilustrirani Zabavnik, a specifičan je, osobni pečat dala Ženskomu listu (1925–38) i Hrvatici (1939 –41), koje je uređivala te većim dijelom i sama popunjavala prilozima.
Velik dio njezina književnog djelovanja vezan je uz kazališne tekstove, odnosno drame, koje je pisala u rasponu od građansko-salonskih konverzacijskih šala i melodrama do pučkih lakrdija (Novi roman, Što žena umije, Nesretna Ilica, U lovu, Ustrijelit će se!, Intermezzo, Petrica Kerempuh, sa Slavkom Vodvařkom, te Jalnuševčani). Među njima, uz socijalno motiviranoga Filipa Košenskog, žanrovski se izdvaja jedina njezina povijesna drama, Evica Gubčeva (1905), radnja koje je smještena u pomalo legendarno razdoblje »seljačke puntarije stubičke« (N. Batušić), a isti je događaj i podloga scenariju filma Matija Gubec Aleksandra Biničkoga (1917), što ga je sastavila po romanu Seljačka buna A. Šenoe. Uz to, napisala je i scenarij za film Hinka Nučića Grička vještica, dramatizirala Kletvu A. Šenoe i Josipa Eugena Tomića, te uz Gričku vješticu, vlastite romane Kći Lotrščaka, Suparnica Marija Terezija, Gordana (praizvedbe u HNK-u u Zagrebu) i Republikanci (Gradsko kazalište Varaždin).
Osim kao prva hrvatska i uopće prva novinarka u ovome dijelu Europe, najveći je trag u hrvatskoj kulturi ostavila svojim romanima, koji su objavljivani u nastavcima u novinama i časopisima, a poslije, većina njih, i u knjigama (Roblje, Vladko Šaretić, Kneginja iz Petrinjske ulice, Grička vještica, Republikanci, Crveni ocean, Kći Lotrščaka, Tozuki, Plameni inkvizitori, Vitez slavonske ravni, Neznana junakinja, Mala revolucionarka, Gordana, Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha, Jadranka i dr.). Pritom si je najveću, do danas trajnu, popularnost i titulu najčitanije hrvatske spisateljice priskrbila povijesnim romanima, među kojima i onima akteri kojih su pripadnici velikaških obitelji Drašković, Keglević, Oršić, Rattkay, Vojković i drugih koji su svoje posjede imali u Zagorju. Sukladno tomu, pojedina se zagorska mjesta i sjedišta tih posjeda spominju u nekima od njezinih najpoznatijih književnih proza. Za rekonstrukciju njezina djetinjstva u Zagorju često se pak uzima roman Kamen na cesti, u kojem je, kao i u memoarskim zapisima Tko ste vi?, Što je moja krivnja?, Iz Zagorkinih memoara i Kako je bilo, iznijela niz autobiografskih činjenica odnosno subjektivnih interpretacija tih činjenica, ali i pripadajućih širih društvenih i kulturnih konteksta.
Gledajući ih u cijelosti, iz Zagorkinih se tekstova, fikcionalnih i nefikcionalnih, mogu iščitati temeljne i trajne autoričine preokupacije, nacionalno identifikacijske i socijalno-demokratizacijske, te ideje usmjerene ženskoj emancipaciji, koje su uvelike izgrađene već u njezinu djetinjstvu, obilježenome atmosferom kasnofeudalnoga, plemenitaškoga i kmetskoga, kajkavskoga Zagorja, njegovih horvatskih, istodobno aristokratskih i puntarskih tradicija. Zarana je iščitala, kako je naveo Ivo Hergešić, i lice i naličje zagorsko-gospoštijske sredine u kojoj je odrastala i koja je hranila njezinu maštu konkretnim pričama, poslije ugrađenima u njezine romane (npr. o djevojci koja se u Tajni Krvavog mosta preoblači u muškarca, o čemu joj je pričao stari Tenšek, ili o fatalnoj ljubavi iz kasnijih nastavaka Gričke vještice, za protagoniste koje se vjeruje da su inspirirani grofom Sigismundom Vojkovićem i njegovom suprugom Elizabetom iz dvorca Oroslavje Donje, tako da su stari »Zabočani znali govoriti« da su u njihovoj crkvi »pokopani Siniša i Nera« /Marijan Tenšek/). Bilo da ga je evocirala izričito, preko prepoznatljivih krajobraznih, ambijentalnih ili lokalizacijskih označitelja ili povijesno manje ili više potvrđenih ili pak tipskih likova, bilo da je ostalo eksplicitnije ili implicitnije utkano u njezine svjetonazorske principe, za Zagorku je Zagorje s atmosferama njegovih specifičnih krajolika, prepoznatljivim simbolima njegove povijesti, kulture i mentaliteta ostalo »jedini pejzaž i njezine opažajnosti, i njezinih sjetnih čežnja, i njezine romaneskne imaginacije« (Stanko Lasić). Ne zatvarajući se isključivo u njegove okvire, Zagorje je, kao ishodišnu instancu vlastitoga nadahnuća, integrirala u šire koncepte svojih idejnih i ideoloških opredjeljenja, ponajprije u koncepte socijalnih i nacionalnih slobodarskih ideja, koje su bile ključno sidrište i trajna okosnica njezina privatnoga i javnog identiteta.
Tek je u novije doba prepoznata njezina vrijednost i uloga u razvoju hrvatskoga novinarstva i književnosti, borbi za ženska prava i širenju pismenosti. God. 1990. u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu postavljen joj je brončani spomenik, koji je izradio kipar Stjepan Gračan, 1995. Hrvatsko novinarsko društvo utemeljilo je novinarsku nagradu koja nosi njezino ime, u povodu 50. obljetnice smrti Centar za ženske studije iz Zagreba pokrenuo je književno-znanstveni skup Dani Marije Jurić Zagorke, 2008. osnovano je Društvo Marije Jurić Zagorke (predsjednica Dubravka Vidović) koje se bavi istraživanjem Zagorkina života i rada te od 2011. izdaje glasilo Zagorka (glavna urednica Diana Kučinić), u kojem donosi pregled rada Društva i događaja vezanih uz Zagorku, s posebnim naglaskom na nepoznate podatke o njoj, a 2009. na adresi Dolac 8 u Zagrebu, gdje je Zagorka boravila i djelovala tijekom posljednjih dvaju desetljeća života, otvoren je muzejsko-izložbeni prostor Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke. God. 2007. snimljen je dokumentarno-igrani film Zagorka, redateljice Biljane Čakić-Veselič, a 2011. u zagrebačkome HNK-u premijerno je izvedena drama Zagorka, redateljice Ivice Boban.
LIT.: B. Đorđević, Zagorka: kroničar starog Zagreba, Zagreb 1965. • N. Batušić, Marija Jurić-Zagorka, u: Pučki igrokazi XIX. stoljeća, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 36, Zagreb 1973. • S. Lasić, Književni počeci Marije Jurić Zagorke, Zagreb 1986. • D. Detoni Dujmić, Ljepša polovica književnosti, Zagreb 1998. • K. Nemec, Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine, Zagreb 1998. • M. Tenšek, Djetinjstvo Marije Jurić Zagorke na imanju Šenjugovo u Hrvatskom zagorju, Hrvatsko zagorje, 13(2007) 3‒4. • isti, Prilozi za životopis Marije Jurić Zagorke, ibid., 19(2013) 1‒2. • isti, Spisateljica Marija Jurić Zagorka u Zaboku, Godišnjak grada Zaboka, 1(2013). • D. Blažević, Marija Jurić Zagorka: bibliografija radova, Zagreb 2014.
S. Coha