kartografija

Varaždinska županija, Ignac Bejschlag, Varaždin 1801; NSK

Hrvatsko zagorje, panoramska karta, rad Josipa Brezinščaka

kartografija, vještina izradbe karata i znanstvena disciplina koja se bavi poviješću, koncepcijom, promicanjem i proučavanjem karata. Zagorje se kao sastavni dio sjeverne Hrvatske na kartografskim prikazima pojavljuje u XVI. st. u prerađenim i dopunjenim izdanjima Ptolemejeve Geografije, u djelima ugarskih i austrijskih kartografa Lazarusa, Laziusa, Hirschvogela, Sambucusa te njemačkih kartografa Münstera i Waldseemüllera koja se objavljuju kao samostalno tiskana djela ili kao karte u velikim atlasnim izdanjima nizozemskih izdavača Mercatora, Orteliusa i De Jodea.

Zagorska županija kao samostalna upravno-teritorijalna jedinica ukinuta je 1486. pa je zagorsko područje potpalo pod Varaždinsku županiju (Comitatus Varasdinensis), u kojoj će se zadržati uz kraći prekid do ukinuća županijske podjele 1922. Kartografski se prikazivao ponajprije Varaždin kao utvrđeni grad (castrum) i središte Županije, a potom i rubno locirana Krapina, jedino veće naselje zagorskoga kraja. Osim tih dvaju većih gradskih naselja, Varaždinska je županija bila prekrivena mrežom manjih trgovišta (Klanjec, Ivanec, Toplice, Vinica) i utvrđenih gradova (Belec, Grebengrad, Lobor, Trakošćan, Veliki Tabor), koji su se na zemljovidima pojavljivali ovisno o gospodarskim, najčešće političkim potrebama.

Na Lazarusovoj karti Tabula Hungariae ad quatuor latera per Lazarum… (Karta Ugarske), objavljenoj 1528, pojavljuje se naziv Comitatus Zagoriae. To je jedina upravna jedinica na karti označena kao županija, iako u doba izradbe karte to više nije bila. Napredak u kartografskome prikazivanju sjeverne Hrvatske svakako se ogleda u Laziusovoj drvoreznoj karti Ugarske (Regni Hungariae descriptio vera, 1556), jednome od najstarijih prikaza cjelovita upravnog ustroja tadašnje Hrvatske i Slavonije. Dio zasluga za to pripada i trojici Hrvata (Matija Zaladnok, Đuro Katić i Antun Vrančić) koji su radili na izmjerama terena.

Habsburški kartografi pridonijeli su kartografskome upoznavanju Slavonije i sjeverozapadnih dijelova Hrvatske, područja koje se nalazilo pod habsburškom upravom, dok su dijelovi Hrvatske koji su u to doba potpali pod osmansku vlast bili nepristupačni za kartografski rad. Geopolitički položaj Varaždina i županije dobiva na važnosti u doba osmanskih upada. Stoga je potkraj XVII. st. poraslo zanimanje za geografsko upoznavanje i što točnije kartografsko predočivanje pograničnih krajeva za vojne svrhe.

Vojni topografi obavili su terensko kartiranje i izradili skice pograničnih utvrda i gradova. Austrijski mjernici i topografi Martin Stier i Georg Vischer, na osnovi prikupljenih podataka, prvi su izradili kartu Varaždinske, Petrinjske i Banovinske granice (1660), te kartu Ugarske sa susjednim pokrajinama (1664) koja je sadržavala i vedute svih većih naselja pa tako i Varaždina. Georg Vischer 1678. izradio je Kartu Štajerske, prvu topografsku kartu s prikazom sjevernih dijelova Hrvatske.

Boljemu poznavanju terena znatno je pridonijela karta Hrvatske i Slavonije domaćega kartografa, isusovca S. Glavača. Karta je tiskana 1673. s težnjom da se uklone nedostatci zbog toga što su strani kartografi unosili neodgovarajuće podatke na karte hrvatskih krajeva. Na karti je prikazana Banska Hrvatska s Vojnom krajinom i Varaždinskim i Karlovačkim generalatom, odnosno dio Hrvatske u sastavu Habsburške Monarhije. Osnovna su obilježja zemljovida naglašen prikaz reljefa sjenčanjem, detaljan prikaz hidrografskih elemenata i mnogobrojni toponimi naselja kategorizirani u nekoliko skupina, uglavnom prema vojnoj i obrambenoj moći. Posebnost je grafičko mjerilo, prvi put iskazano hrvatskom miljom (Milliaria Croatica). Po sadržaju, kao i po broju i obliku toponima, Glavačeva je karta kapitalno djelo hrvatske kartografije XVII. stoljeća.

Razvoj kartografije potaknulo je uvođenje triangulacije i topografskih izmjera terena u XVIII. i XIX. st. Provedene su tri topografske i katastarske izmjere za područje Habsburške Monarhije koje su obuhvatile sve hrvatske krajeve: prva ili jozefinska, druga ili franciskanska i treća ili francjozefinska izmjera. Mjerenju zemljišta pridavala se osobita pozornost, slijedom koje se razvila topografska kartografija. Hrvatsko zagorje kartirano je u sklopu prve, jozefinske izmjere na topografskoj karti Varaždinskoga generalata iz 1782. u mjerilu 1 : 28 800. Na topografskoj karti Banske Hrvatske istoga mjerila, izrađenoj 1783–84, Varaždinska županija zastupana je na 17 listova od ukupno 71 lista u mjerilu 1 : 28 800. Prva sustavna katastarska izmjera središnje Hrvatske, unutar koje se nalazi zagorsko područje, rađena je u sklopu franciskanske topografske izmjere 1853–64, planovi koje su još i danas u službenoj uporabi. Početkom XIX. st. pojavile su se upravne i županijske karte krupna mjerila, a uslijedile su i druge tematske karte. Jedna od njih je i karta Varaždinske županije (Comitatus Varasdinensis) u mjerilu 1 : 72 000, objavljena 1801. Autor karte bio je Ignac Bejschlag (Ignatius Beyschlag, ? – 1835), ovlašteni mjernik Varaždinske županije. Prikazano je područje cijele županije s ucrtanim granicama pripadajućih kotareva. Na zagorskome području riječ je o kotarevima Ivanec, Klanjec, Krapina, Pregrada i Zlatar. Bejschlagova karta bila je dugo vremena glavni kartografski izvor za zagorsko područje. Potkraj XIX. st. Ivan Steklasa (1846–1921), profesor Učiteljske škole u Zagrebu, ponajprije za školske potrebe, priredio je i izdao seriju karata svih hrvatskih županija, pa tako i Varaždinske, pod naslovom Zemljovid županija kraljevina Hrvatske i Slavonije (od 1870), s ucrtanim granicama županijskih kotareva. Nakon Prvoga svjetskog rata izradba topografskih karata različitih mjerila za cijelo državno područje prešla je u djelokrug Vojnogeografskoga instituta u Beogradu, pa je i Hrvatsko zagorje sve do 1991. najdetaljnije prikazano na listovima tih, tzv. specijalnih vojnih karata.

Ž. Richter-Novosel