Kaštelanović

Kaštelanović (Castellanffy, Kastellanffy), plemićki rod talijanskoga podrijetla s posjedima u nekadašnjima Zagrebačkoj, Varaždinskoj, Križevačkoj i Virovitičkoj županiji od XIV. do XVII. st. Zahvaljujući bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko velikih vlastelinstva i mnogobrojnih manjih posjeda, ženidbenim i drugim vezama s uglednim hrvatskim i ugarskim plemićkim obiteljima (Pekry, Nelipići od Dobre Kuće, Batthyány, Kurjakovići Krbavski, Ostffy od Asszonyfalve, Bradač Ladomerečki, Bisaški, Báthory, Ős, Gereczy i Grebenski), stupanjem u vazalni odnos prema moćnim slavonskim i ugarskim magnatima (Gorjanski, zagrebački biskupi Andrija Scolari i Ivan I. Alben, Talovci, Celjski), te obnašanjem različitih upravnih i vojnih službi, uzdignuli su se među najuglednije plemićke obitelji Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva.

Prvi poznati član obitelji u Slavoniji bio je Petar I., zvan Kastelan (spominje se 1320–66), iz čijega je nadimka izvedeno obiteljsko ime. Prije 1320. oženio se Anom, kćerju Pavla Pekryja, koji ga je posinio te mu darovao plemićke posjede Dimičkovinu i Sveti Duh s utvrdom (šire područje današnjega sela Dežanovačkoga Kaštela zapadno od Daruvara), po kojoj su njegovi potomci nosili plemićki pridjevak od Svetoga Duha. Tijekom 1340-ih proširio je imanja na posjede Podgorje i Kiškotenicu (područje današnje Kutinice) u garešničkome distriktu, uz istočni rub Moslavačke gore.

Petar je imao kćer Elizabetu, udanu Nelipić od Dobre Kuće, te sinove Ladislava I. (spominje se 1361–89), Emerika, Stjepana(Adama) i Nikolu I., koji su kupili ili stekli posjed Toplichazenthgyurgh na potoku Toplici kraj Daruvarskoga Brestovca (1365), Rozačnik (Rozečnik) i Završje (1389), Sirač (1403), Bijelu Stijenu i Svetačje (1403–05), Podborje, na području današnjega Daruvara, te Gradišće (1405).

Tijekom prve polovice XV. st. obitelj se podijelila u dvije grane, koje su 1457. međusobno podijelile 36 posjeda. Utemeljitelji prve grane bili su Adamovi sinovi Juraj I., Petar II., Ladislav II. i Akacije I. (u dokumentima zvani Adamovi sinovi, Adeffy iAdamovići ), a druge, Ladislavove grane Nikola II., Žigmund, Lancelot i Gašpar. Adamova grana izumrla je s Nikolom V. između 1513. i 1520. pa svi ostali pripadnici obitelji potječu od Ladislava, odnosno od njegova sina Žigmunda, čiji je unuk Juraj II. (? – poslije 1513) postavio novi temelj snazi i bogatstvu obitelji. God. 1478. od svojega ujaka Petra Bisaškoga dobio je istoimeno vlastelinstvo s utvrdom, koje je nakon prodora Osmanlija u Slavoniju i gubitka svih obiteljskih posjeda u Poilovlju i Zapadnoj Slavoniji postalo glavno sjedište obitelji. Ladislavova grana obitelji izumrla je 1620. s Ivanom VI.

Obitelj je jedna u nizu srednjovjekovnih plemenitaških obitelji s područja Hrvatskoga zagorja koja se uspjela uzdignuti iz plemićkoga u velikaški stalež. Tijekom stoljećâ obitelj se razgranala, a i njezini posjedi znatno su se povećali ženidbama, različitim donacijama i kupovinama. Iz obitelji je poteklo više istaknutih osoba, koje su u javnome životu Slavonije i Hrvatske obnašale različite crkvene i svjetovne službe i časti. Među njima ističu se Emerik, kanonik Zbornoga kaptola u Starome Budimu (1360–69) i Zagrebačkoga kaptola (1369–78), Ladislav, požeški podžupan i kaštelan (1381–82), Adam kninski kaštelan (1397) te križevački župan i podban hrvatsko-slavonskih banova (1404–05), Petar II., svjetovni vikar zagrebačkoga biskupa Andrije Scolarija (1409) i biskupa Ivana I. Albena (1427–32), križevački župan i slavonski podban (1437–40), Gašpar, križevački župan i slavonski podban (1447–49), Nikola III., križevački župan i slavonski podban (1456–61), Juraj II., slavonski podban (1498) i slavonski ubirač poreza (1512–13), Ivan II., dvorski husar kralja Ludovika II. Jagelovića, a za Ferdinanda I. Habsburgovca zapovjednik stotine konjanika (1527) te kraljevski savjetnik i dvoranin te ubirač ratnoga poreza u Slavoniji (1533), Stjepan IV., prisjednik banskoga suda (1574) i kraljevski kapetan (1586–89) te Petar VI., kraljevski kapetan (1595).

U Hrvatskome zagorju i njegovim rubnim zonama Kaštelanovići su posjedovali utvrdu i vlastelinstvo Bisag (Križevačka županija), utvrde Donja i Gornja Bistrica s pripadajućim posjedima na bistričkome vlastelinstvu (Zagrebačka županija) te kuriju s pripadajućim posjedom na oštrcgradskome vlastelinstvu (Varaždinska županija).

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • J. Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti, Osijek 1910. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • S. Andrić, Kaštelanović, Hrvatski biografski leksikon, 7, Zagreb 2009. • F. Škiljan, Kulturno-historijski spomenici zapadne Slavonije s pregledom povijesti zapadne Slavonije od prapovijesti do 20. stoljeća, Zagreb 2010.

K. Regan