Kaznionica u Lepoglavi

stara zgrada kaznionice

zidna slika u starome dijelu kaznionice

kaznionički čuvari između dvaju svjetskih ratova

Kaznionica u Lepoglavi. Kada je 1786. car Josip II. ukinuo pavlinski red, lepoglavski je pavlinski samostan došao pod upravu nadzorništva državnih dobara (praefectura bonorum camerialium), a potom je 1804. darovan (iure dotationis Regiae) Čazmanskomu kaptolu kao obeštećenje za kaptolska imanja koja su bila oduzeta pri ustrojavanju Vojne granice. Kaptol je u posjed samostana ušao ujesen 1806, a vlasnikom mu je postao 1808. Ugovorom od 8. V. 1851. uz naknadu ga je ustupio državnoj riznici koja je u posjed stupila 9. VIII. 1854. te započela pregradnju i preuređenje samostanskoga kompleksa u mušku kaznionicu. Crkva je građevinski izdvojena te podvrgnuta preinakama uvjetovanima potrebom osiguranja kaznionice, koja je 1855. i službeno započela s radom. Oko 1860. srušeno je sjeverno i zapadno krilo bivšega samostana te je izgrađen novi dio kaznionice, a u idućim godinama sagrađeno je i nekoliko novih zgrada oko kompleksa. Isprva je kaznionica uređena prema standardima koje je propisala reforma austrijskoga kaznenog zakonodavstva nakon revolucionarne 1848, ali je način izdržavanja kazne i dalje bio upravljen ponajprije na kažnjavanje i odmazdu. Od 1. I. 1877. sve su kaznionice u Banskoj Hrvatskoj prenesene iz djelokruga odjela za unutarnje poslove u djelokrug odjela za pravosuđe, a naredbom toga odjela od 28. II. 1878. objavljen je Naputak o nutarnjoj uredbi i o poslovnom redu za kraljevsku zemaljsku kaznionu u Lepoglavi. Time je i formalno uveden tzv. progresivni kaznionički sustav s manjim poboljšanjima. Taj sustav, katkada nazivan i progresivno-irskim po sličnome mu irskome sustavu, izvorno je oblikovan sredinom XIX. st., a svojom težnjom prema preodgoju i resocijalizaciji kažnjenika bio je znatno humaniji od ranijih te je uključivao izobrazbu i koristan rad zatvorenika. Zato su u Lepoglavi od 1877. postupno izgrađivani i proizvodni pogoni u kojima su radili kažnjenici. Osim različitim obrtima, dio zatvorenika bavio se poljoprivredom na zatvorskome dobru Čret, a proizvodno-uslužne djelatnosti kaznionice znale su izazivati i negodovanje obrtničko-industrijskih krugova, koji su ih doživljavali kao nelojalnu konkurenciju. U skladu s novim shvaćanjima, 1877. utemeljena je i kaznionička knjižnica, koja je do kraja XIX. st. pribavila više od 1500 knjiga. Sredinom 1878. civilna je straža od vojske preuzela vanjsko osiguranje kaznionice, a elementarnu školsku izobrazbu zatočenika od te je godine počeo održavati redoviti kućni učitelj. Nakon širenja zaraznih bolesti i skorbuta 1877. znatno je poboljšana prehrana zatvorenika, ali su zatvorski uvjeti ostali teški, pa je dolazilo do znatnijega pobola i pomora uznika, a intenziviranje proizvodno-uslužnih djelatnosti nauštrb njihova zdravlja dovodilo je i do pobuna, od kojih je osobito velika bila ona iz 1903. Radi poboljšanja uvjeta zatočenja, ali i zbog oštećenja prouzročenih potresom iz 1880, poduzimani su novi građevinski zahvati, a modernija nova zgrada, poznata pod nazivom »Zvijezda«, dovršena je 1913/14, pa je tada mogao u cijelosti biti uveden progresivni kaznionički sustav. Izgradnja električne centrale (1915), koja je strujom opskrbljivala i okolicu, omogućila je daljnju modernizaciju proizvodnje i usluga koje su tijekom Prvoga svjetskog rata bile primarno podređene ratnim potrebama, pa je i položaj uznika bio pogoršan, a loše uvjete pratilo je 15-satno radno vrijeme. Do sloma Austro-Ugarske u Lepoglavi su kaznu većinom izdržavali osuđenici s područja okružnih sudova (Zagreb, Varaždin, Ogulin i Petrinja), a nakon 1918. u njoj se povećao udio političkih uznika, većinom komunista (u Lepoglavi su robijali Sima Marković, J. Broz - Tito, Moša Pijade, Rodoljub Čolaković, Đuro Pucar, Božidar Adžija, Josip Kraš, P. Gregorić i dr.), ali i makedonskih i crnogorskih te osobito hrvatskih nacionalista, iako su oni većinom robijali u Srijemskoj Mitrovici. Osobito velik broj potonjih, mahom studenata i prvaka domovinskoga ustaškog pokreta, krajem 1940. utamničen je u Lepoglavi, odakle su u veljači iduće godine prebačeni u Krušćicu kraj Viteza, prvi koncentracijski logor u tom dijelu Europe. I između dvaju svjetskih ratova zatvorenici su se bavili industrijsko-obrtničkom proizvodnjom i pružanjem usluga, a poljoprivredna je proizvodnja proširena zakupom dobra Klenovnik te šumskih kompleksa na Ivanščici. U sporazumu s državnim vlastima svoj pogon je u kaznionici 1921–37. imala i zagrebačka tvornica »Penkala«. Nakon proglašenja NDH u lepoglavskoj je kaznionici obustavljena proizvodnja, a u njoj su osim osuđenih kriminalaca bili konfinirani ili zatočeni protivnici države i režima. Kaznionički je kompleks pretrpio znatna razaranja sredinom srpnja 1943, kad su partizani nakon oštre borbe nakratko zauzeli kaznionicu te ubili veći broj stražara i oslobodili stotinjak zatočenih komunista, a osobito velika razaranja izazvalo je detoniranje eksploziva i streljiva prigodom njemačkoga povlačenja 1945. Iako nema pouzdanih istraživanja, pretpostavlja se da je u ratnome razdoblju smrtno stradalo između nekoliko desetaka i pet stotina zatočenika, zbog ratnih djelovanja te od pothranjenosti, različitih bolesti i smaknuća. Najvjerojatnije su unutar kaznionice koncem travnja i početkom svibnja 1945. pogubljeni i neki od glavnih sudionika poznatoga puča Lorković-Vokić. Nakon sloma NDH kaznionicu preuzimaju jugoslavenske vlasti koje već 1946. započinju obnovu oštećenih dijelova, a obnova će se nastaviti i u idućim desetljećima, dok je cjelovita rekonstrukcija i adaptacija okončana tek 2003. Tijekom postojanja komunističke Jugoslavije kroz lepoglavsku je kaznionicu prošlo oko 50 000 zatvorenika, od kojih su oko 12 500 bili politički uznici. U to se ne ubrajaju osobe koje su osuđivane zbog odbijanja ili navodnoga ometanja nametnuta režimskoga pokušaja kolektivizacije (tzv. žitari). U lepoglavskoj su kaznionici kaznu u cijelosti ili djelomično izdržavali i mnogobrojni istaknuti hrvatski protivnici Jugoslavije i komunističkoga režima odnosno politički disidenti (Alojzije Stepinac, Ivo Tartaglia, F. Tuđman, Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Šime Đodan i dr.). Između 250 i 300 političkih uznika, velikom većinom Hrvata, u tome je razdoblju umrlo od bolesti te iscrpljenosti zbog loših uvjeta, ili je ubijeno pri pokušajima bijega iz kaznionice ili s izvanjskih radilišta. Niz lepoglavskih kažnjenika objavio je uzničke uspomene još u doba Kraljevine Jugoslavije i u doba NDH, a nakon 1945. svoje robijanje opisao je veći broj komunista. Nekoliko bivših hrvatskih političkih zatvorenika svoje su uzničke uspomene objavili u političkoj emigraciji, a nakon raspada Jugoslavije o tome je objavljen velik broj memoarskih i publicističkih tekstova, te nekoliko pokušaja znanstvene obrade stradanja političkih uznika. Nakon 1990. nema političkih zatvorenika, a lepoglavska kaznionica nastavlja djelovati u sklopu Ministarstva pravosuđa kao kaznionica zatvorena tipa s četiri poluotvorena odjela (na Čretu, Bitoševlju i Posredovanju te u šumi Ivanščica).

LIT.: R. Kauk, Poviest Paulinskoga samostana i sadašnje kralj. zemaljske kaznione u Lepoglavi, Vukovar 1895. • M. Peršen, Lepoglava, Zagreb 1963. • A. Franić, KPD Lepoglava: mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika, Dubrovnik 2010.

T. Jonjić