Kerecsényi

Kerecsényi (Kerčenji), plemićka i grofovska obitelj ugarskoga podrijetla u Hrvatskoj od XV. do sredine XVII. st., s posjedima u Zagrebačkoj i Varaždinskoj Županiji te u ugarskoj Županiji Zala. Nosili su plemićki pridjevak de Kanyafewlde (Kányföldi) po istoimenome posjedu u Ugarskoj. Zahvaljujući materijalnomu bogatstvu, temeljenomu na prihodima s nekoliko velikih vlastelinstva i mnogobrojnih manjih posjeda, ženidbenim i drugim vezama s uglednim hrvatskim i ugarskim plemićkim obiteljima (Mikčec, Orlovčić, Eölvedi, Frankopan Slunjski, Teuffenbach-Hennyngh, Bradač Ladomerački, Kaštelanović, Gregorijanec, Konjski), velikim angažmanom pojedinih članova obitelji u zaustavljanju osmanske agresije na Hrvatsku i Slavoniju te obnašanjem visokih upravnih, vojnih i crkvenih službi, obitelj se uzdignula među najuglednije plemićke obitelji Hrvatsko-slavonskoga kraljevstva.

Prvi poznati član obitelji u Slavoniji bio je Ladislav (spominje se 1468), posjednik u Markovcu kraj Dubrave u Zagrebačkoj županiji. Imao je sinove Pavla (spominje se 1492) i Jurja st. (spominje se 1492–1507). Uspon obitelji u Slavoniji započinje s Jurjevim sinom Pavlom ml. (spominje se 1492–1537), koji je stupio u službu zagrebačkoga biskupa Osvalda Thuza kao njegov svjetovni namjesnik (1492–99) i biskupski kaštelan utvrda Gomlec (1499) i Monyorókerék (1504), čime je znatno povećao obiteljske posjede. Brakom s Dorotejom Mikčec naslijedio je 1498. posjede Cirkvenu s istoimenom utvrdom, Orehovec, Klenovec i više drugih u Križevačkoj županiji. God. 1535. stekao je utvrde Brezovicu i Sokol u bihaćkome Pounju, a 1537. sa sinovima je kupio vlastelinstvo i utvrdu Zelingrad, trgovište Četvrtkovec te sela i posjede Plavnicu, Ivanikalec, Baničevec, Obrež, Topličicu, Kalinje, Gornje i Donje Orešje. Kao pristaša protukralja Ivana Zapoljskoga dobio je darovnicu za loborsko vlastelinstvo, koja nikada nije stupila na snagu zbog otpora Petra Keglevića, pristaše protukralja Ferdinanda I. Habsburgovca.

Sinovi Pavla ml. Ladislav (prva polovica XVI. st. – 1566), Mihovil (spominje se 1537), Andrija (spominje se 1537–43), Ludovik, Ivan, budimski prepošt (1563), i Matija (spominje se 1537–73) stekli su 1561. grofovski naslov te se uzdignuli u velikaški stalež. Matija je bio hrvatsko-slavonski podban (1557–58) i potpalatin (1561), koji se kao zet Uršule Meknyczer upleo u sukobe oko vlasništva nad susedgradsko-stubičkim vlastelinstvom. Sa šurjacima Stjepanom Gregorijancem i Mihovilom II. Konjskim sudjelovao je 1565. u pobjedi nad vojskom bana Petra II. Erdődyja pod Susedgradom, zbog čega je bio proglašen izdajnikom. God. 1570. bio je pomilovan, a 1572. uveden zajedno s Uršulom, Stjepanom i Mihovilom II. u posjed polovice susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva. Budući da je Franjo Tahi prosvjedovao protiv te kraljevske odluke, Mihovil je zajedno sa šurjacima poticao Tahijeve podložnike na otpor protiv njega, što je naposljetku dovelo do izbijanja Seljačke bune 1573.

Ladislav je imao sina Krstu i kćer Juditu (Juliju), zaručnicu bana Franje I. Frankapana Slunjskoga, Ivan kćer Sofiju (? – poslije 1578), udanu za Stjepana Bradača Ladomeračkoga, a Matija kćer Katarinu i sina Ladislava, s kojim je 1640. obitelj izumrla u Hrvatsko-Slavonskome Kraljevstvu.

Od druge polovice XVI. st. obitelj Kerecsényi držala je u Hrvatskome zagorju dijelove susedgradsko-stubičkoga, bistričkoga i oštrcgradskoga vlastelinstva, koji su, zajedno s drugim posjedima u Hrvatskoj i Ugarskoj, bili temelj njihova uspona na društvenoj ljestvici kasnosrednjovjekovnoga i ranonovovjekovnoga ugarskog i hrvatskog društva te stjecanja statusa jednih od najbogatijih feudalaca u Ugarskoj i Hrvatskoj.

LIT.: I. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899. • J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću, Zagreb 1976. • L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb 1979. • D. Mujadžević i I. Majnarić, Kerecsényi, Hrvatski biografski leksikon, 7, Zagreb 2009.

K. Regan