Kitaibel, Paul

Kitaibel, Paul (Pál), mađarski prirodoslovac (Nagymarton, 3. II. 1757 – Budimpešta, 13. XII. 1817). Doktor medicine (1785), od 1794. voditelj botaničkoga vrta u Budimpešti. Bio je redoviti profesor botanike i kemije na Medicinskome fakultetu u Budimpešti te član znanstvenih akademija u Göttingenu, Berlinu, Münchenu i Sankt Peterburgu. Rezultate istraživanja mađarske flore predočio je u trosveščanome izdanju Descriptiones et icones plantarum rariorum Hungariae (1802–12), kao i u više za života neobjavljenih rukopisa. Na svojim mnogobrojnim znanstvenim putovanjima u nekoliko je navrata boravio u Hrvatskoj (1792. putovao je do Rijeke, 1798. Baranjom, 1808. Slavonijom), a u posmrtno objavljenoj knjizi Hydrographia Hungariae (1829) opisao je i hrvatska ljekovita vrela: varaždinske, krapinske, sutinske, stubičke, jamničke, đakovačke i slankamenske toplice. Prvi je znanstvenik koji je proučavao nalaze okamenjenih ljudskih kostura (»versteinerte Menschen-Skelete«) iz pješčanika na Hušnjakovu brdu u Krapini, o kojima je u Beču već duže pripovijedao dvorski savjetnik Baltazar Bedeković. U pismu krapinskomu ljekarniku I. Gaju (ocu hrvatskoga preporoditelja Ljudevita) od 25. III. 1811. zamolio ga je da mu pošalje nekoliko primjeraka kostiju i par komada kamena s nalazišta u kojima su pronađene, a što ih je navodno skupljao i u svojoj kući čuvao pokojni grof Julije Keglević, vlasnik grada Krapine. Zauzvrat mu je, na temelju poslanih osušenih uzoraka, ponudio pomoć u utvrđivanju cjelokupne flore krapinskoga kraja. Nije poznato je li Gaj uspio nabaviti i dostaviti Kitaibelu tražene kosti i kamenje, no neupitno je da se za krapinsko paleontološko nalazište i diluvijalnoga čovjeka znalo 100 godina prije nego što je D. Gorjanović-Kramberger započeo istraživanje krapinskoga pračovjeka 1899.

LIT.: J. Horvat i J. Ravlić, Pisma Ljudevitu Gaju, Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 26.

I. Cesarec