klasicizam

portik dvorca Erdődy, 1776, Novi Marof

dvorac Bežanec, XVIII-XIX. st., Valentinovo

unutrašnjost župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, 1803–18, Pregrada

klasicizam, stil u likovnim umjetnostima i arhitekturi u razdoblju od sredine XVIII. st. do sredine XIX. st. Termin koji se koristi kao naziv stila u hrvatskome jeziku preuzet je iz njemačkoga jezika. U francuskome, engleskome, talijanskome i većini drugih europskih jezika taj se stil naziva neoklasicizmom. U razdoblju klasicizma umjetnici i arhitekti stilski se nastoje osloniti na klasičnu antičku umjetnost. Teže jednostavnosti forme, uzvišenome, pažljivome proporcioniranju djela.

arhitektura. Monumentalni klasicizam na cijelome području Hrvatske, pa tako i u Hrvatskome zagorju, nije ostavio znatan trag na području arhitekture, isprva zbog nesigurne političke situacije (dugotrajnih Napoleonovih ratova), a potom zbog specifične estetike štedljivosti koju su promovirale bečke vlasti nakon bankrota države 1811, gotovo sve do revolucije 1848. Također je primjetno izuzetno dugo korištenje baroknih formi, koje se kombiniraju s klasicističkima. Hibridni stil koji je time nastao naziva se barokni klasicizam. Od 1830-ih (u slučaju nekih primjera i ranije) klasicistički su se motivi u arhitekturi kombinirali s romantističkim, pa se za te građevine koristi termin romantički klasicizam.

Na području Hrvatskoga zagorja klasicistički motivi počeli su prodirati u arhitekturu oko 1780. To je vrijeme obilježeno reformama cara Josipa II. Ukidanjem niza samostana, dijelom i na području Hrvatskoga zagorja (pavlinskoga u Lepoglavi, franjevačkih u Mariji Gorici i Remetincu) nestao je dio glavnih mecena baroka. Istodobno je donesena uredba o sistematizaciji župa, koju je niz desetljeća na području Zagrebačke biskupije provodio biskup M. Vrhovac, čime se poticalo njihovo utemeljivanje, a samim time i izgradnja novih župnih crkava. Na polju sakralne arhitekture klasicistički motivi jasno se mogu uočiti na novome glavnom pročelju župne crkve Uzvišenja Sv. križa u Svetome Križu Začretju (1778). Župna crkva sv. Jelene Križarice u Zaboku, građena nešto kasnije (1782–86, radovi u cijelosti dovršeni tek 1827), pokazuje veću prisutnost baroknih motiva u načinu oblikovanja prozorskih okvira i dekoracije pročelja, s izuzetkom glavnoga portala koji ima bogat klasicistički okvir. Najmonumentalniji primjer sakralne arhitekture na području Hrvatskoga zagorja iz prve polovice XIX. st. predstavlja župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi. Građena je 1803–18, no po starijem projektu iz XVIII. st., što objašnjava izuzetnu prisutnost elemenata baroka u njezinu prostornom ustrojstvu te djelomično u oblikovanju glavnoga pročelja. Jednobrodna je dvotoranjska građevina s dubokim svetištem, kojemu je sa svake strane postavljena sakristijska prostorija. Glavni brod je četverolisnoga ovalnog oblika i nadsvođen je kupolastim svodom. Pročelje je vrlo jednostavno raščlanjeno plitkim pilastrima, vijencima i lučnim nadvojima i samo je u središnjem, konkavno zakrivljenome dijelu primjetan utjecaj baroknih obrazaca. I župna crkve sv. Ane u Loboru (1807 – oko 1822) svojim prostornim ustrojstvom slijedi u potpunosti barokne obrasce: longitudinalna je građevina s dubokim svetištem i brodom koji je četverolisno koncipiran. Najveći dio crkava podizan na tome području do sredine XIX. st., pa i kasnije, jednobrodne su jednotoranjske građevine nadsvođene najčešće bačvastim svodovima, obično s polukružnim ili ravno zaključenim svetištem. U dekoraciji pročelja i unutrašnjosti u pojedinim crkvama prevladavaju klasicistički, a u pojedinima barokno-klasicistički oblikovni elementi. Unutar toga korpusa građevina ističe se župna crkva sv. Marka Evanđelista u Vinici, podignuta 1808. na mjestu srednjovjekovne građevine s jednostavno obrađenim glavnim pročeljem raščlanjenim pilastrima s trima dubokim nišama sa skulpturama. Jedan od najmonumentalnijih primjera barokno-klasicističkih crkava na području Hrvatskoga zagorja predstavlja župna crkva sv. Petra i Pavla u Prišlinu (1841–43) koju su gradili domaći majstori pod vodstvom Benjamina dalla Marina, graditelja talijanskoga podrijetla. Jednotoranjska je građevina s pravokutnim svetištem i tlocrtom nepravilnoga grčkog križa. Barokni elementi javljaju se samo na glavnome pročelju u načinu oblikovanja zabata. Osnovu raščlambe čine jednostavni jonski pilastri. Posebnost ovoj građevini daje kupola tornja s otvorenom lanternom i ograđenom terasom. Neobično oblikovanu kupolu, također s terasom, ima i toranj župne crkve sv. Katarine u Zagorskim Selima, dograđen 1829. uz stariju crkvu. Posljednja veća klasicistička sakralna novogradnja je župna crkva sv. Leopolda Mandića u Orehovici, završena 1853. Jednobrodna je longitudinalna jednotoranjska građevina pravokutnoga svetišta koja ima vrlo jednostavno oblikovano glavno pročelje raščlanjeno pilastrima i okrunjeno trokutastim zabatom. Pojedine crkve podignute u prvoj polovici XIX. st., uslijed spomenute tada prevladavajuće estetike štedljivosti, gotovo su astilskoga karaktera, s vrlo malo dekorativnih elemenata na pročeljima. Među veće građevine toga tipa ubraja se župna crkva Presvetoga Trojstva u Kraljevcu na Sutli (1836), a astilskoga je karaktera i zvonik dograđen župnoj crkvi sv. Martina Biskupa u Brezničkome Humu (rad majstora Rhobana, 1817–20). Vrlo je jednostavnih pročelja i župna crkva sv. Mirka u Kostelu (dovršena 1830), jednobrodna građevina s bočno postavljenim tornjem. Sakralne građevine »čiste« klasicističke koncepcije, bez većih primjesa baroknih elemenata, prilično su rijetke na području Hrvatskoga zagorja. Ističe se na prvome mjestu župna crkva sv. Katarine (ranije sv. Josipa) u Stubičkim Toplicama, podignuta 1811. po projektu Hansa Christiana Vesteburga, graditelja M. Vrhovca. Na središnji prostor, brod kapele, oktogonalnoga tlocrta i natkrivena kupolom, nastavlja se duboko svetište iznutra polukružno, a izvana ravno zaključeno, iznad kojega je podignut zvonik. Bočne strane otvaraju se velikim polukružno zaključenim prozorima koji imaju isti oblik kao glavni portal, dodatno uokviren pilastrima i trokutnim zabatom. Centralnoga je tlocrta i neobična kapela sv. Nikole u Donjem Vinu kraj Krapinskih Toplica, podignuta oko 1830. Oktogonalna je, pokrivena kupolom, a na svakoj se strani otvara visokim polukružno zaključenim otvorom, te više asocira na vrtni paviljon negoli na sakralnu građevinu.

Krajem XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. na području Hrvatskoga zagorja gradi se i dalje velik broj novih i dograđuje velik broj starih plemićkih dvoraca, što je posljedica opstanka feudalnoga režima u Habsburškoj Monarhiji sve do revolucije 1848. U vrijeme kada se klasicizam tek počeo pojavljivati u hrvatskoj arhitekturi podignut je u Novome Marofu dvorac Ljudevita Erdődyja (1776) s reprezentativnim klasicističkim portikom, no s još uvijek dosta baroknih motiva na pročeljima i u unutrašnjosti. I u prostornome konceptu i u oblikovanju pročelja daleko veća prisutnost klasicističkih elemenata uočljiva je na dvorcu Petra Sermagea (kasnije obitelji Keglević, pa Hellenbach) u Mariji Bistrici (1786), podignutoga po projektu nepoznatog arhitekta. Dvorac je pravokutnoga, gotovo kvadratnoga tlocrta. Ima istaknut portik te izuzetno dobro sačuvane interijere. Središnji prostor zauzima visoka dvorana pravokutnoga tlocrta bazilikalno uzdignuta iznad ostalih dijelova dvorca. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. sagrađen je jednokatni dvorac obitelji Sermage i Ritter u Poznanovcu. U gotovo isto vrijeme Regina Drašković dogradila je dvorac Stubički Golubovec, koji je potom 1819–21. ponovno pregradio novi vlasnik biskup M. Vrhovac, koji je dodao klasicističku altanu glavnomu pročelju. Radove su izvodili talijanski zidari, klesar je bio Ignaz Thoman iz Ljubljane, a bravar Ivan Gramer iz Zagreba. Dvorac je kasnije pripao obitelji Rauch koja je uredila perivoj i unutrašnjost. Od ostalih starijih dvoraca koji su dograđeni u tome razdoblju ističe se dvorac u Martijancu kojemu je krajem XVIII. st. tadašnji vlasnik Đuro Rauch dogradio kat te portik s klasicističkom terasom okrunjenom trokutastim zabatom, čime je građevina dobila izrazito klasicistički izgled. Dvorac Bežanec iz XVIII. st. nadograđen je 1830-ih za vlasnika Franje Ksavera Ottenfelsa. Dvorcu u Gornjoj Stubici dodan je klasicistički dorski portik, a dvorcu u Loboru altana. Najznačajniji klasicistički dvorac u Hrvatskoj podignut je upravo na području Hrvatskoga zagorja – Januševec u Prigorju Brdovečkome. Sagrađen je oko 1830, vjerojatno po projektu Bartola Felbingera, najvažnijega zagrebačkog klasicističkog arhitekta, za baruna Josipa Vrkljana (Werklein), ministra financija Marije Lujze, druge žene Napoleona Bonapartea i kćeri austrijskoga cara Franje I. Dvorac je pravokutnoga tlocrta, na glavnome pročelju i na začelju ima istaknuti portik, a središnja dvorana u unutrašnjosti, sve do stradanja građevine na samome kraju Drugoga svjetskog rata, bila je pokrivena kupolom pantenoidnoga tipa. Među posljednje primjere bidermajerskoga klasicizma ubraja se jednokatni dvorac baruna Kušlana u Pešćenome, navodno posljednji građen kmetskom tlakom, u danima neposredno prije početka revolucije 1848. i ukidanja kmetstva. Daleko kvalitetnije raščlanjeno pročelje ima nedatirana kurija u Klokovcu kraj Krapinskih Toplica.

Osim dvoraca, najvažniji primjeri stambene arhitekture klasicizma u Hrvatskome zagorju predstavljaju župni dvorovi. Karakteristični su primjeri župni dvorovi u Krapini (1781–93) te u Donjoj Stubici (podignut 1820. po projektu zagrebačkoga graditelja Jurja Eithera). Primjera reprezentativnijih građanskih stambenih kuća, iako je riječ o vremenu kada građanstvo promjenom gospodarskih prilika dobiva sve više na važnosti, nije sačuvano mnogo. Osim nekoliko građanskih kuća u Krapini, ističe se jednokatna bidermajerska kurija obitelji Kukuljević Sakcinski zvana Tonimir (1832) u Varaždinskim Toplicama, koja je postala važno okupljalište iliraca. Na području Hrvatskoga zagorja Zagrebačka biskupija i dijelom Prvostolni kaptol uložili su znatna sredstva krajem XVIII. i u prvoj polovici XIX. st. u podizanje kupališnih kompleksa u Varaždinskim i Stubičkim Toplicama. Konstantinova kupelj u Varaždinskim toplicama podignuta je nakon požara 1778–80. na mjestu starije zgrade. Njezin prvotni izgled nije poznat. Ključnu ulogu u izgradnji mjesta imao je biskup M. Vrhovac, koji je financirao klasicističku pregradnju Konstantinove kupelji po projektu Bartola Felbingera (1820–22). Tom prilikom je uz kupelj izgrađen prostrani hotel/svratište Novo zdanje, uz koje je kasnije podignuto kupalište Bary-Bad. Po projektu nepoznatoga arhitekta podignute su Josipove kupelji, koje se još nazivaju i Pučkom kupelji, a dijelile su se na Stjepanove, Ladislavove i Josipove kupelji (različito ih se datira u 1819, 1820-e godine ili 1844). Posebno je sagrađena i zgrada Anine kupke. Kao i u slučaju Varaždinskih toplica, i u povijesti Stubičkih toplica biskup M. Vrhovac odigrao je ključnu ulogu u izgradnji infrastrukture kupališta. Osim spomenute kapele, dao je podignuti po projektu arhitekta Hansa Christiana Vesteburga i kupališni kompleks, takozvanu Maksimilijanovu kupelj, s cijelim nizom građevina, djelomično gotovo astilski jednostavno oblikovanih pročelja, a djelom raščlanjenih klasicističkim, pa čak i neogotičkim elementima (oko 1811). U prvoj polovici i sredinom XIX. st. oko niza zagorskih dvoraca uređeni su perivoji, najprije engleskoga, a potom romantističkoga tipa. Najistaknutiji su u Stubičkome Golubovcu, Lužnici, Martijancu, Jalkovcu, Januševcu, Bežancu, Klenovniku, Laduču, Loboru, Mariji Bistrici, Gornjoj Bistri, Novim dvorima zaprešićkim, Novome Marofu, Opeki, Trakošćanu i Vidovcu. I u posljednjim desetljećima XIX. st. nastavilo se podizanje perivoja, što pokazuju primjeri dvoraca na Bračku, u Bajnskim dvorima, Maruševcu, Miljani, Šaulovcu i drugdje. Prostrani perivoj dobilo je i kupališno mjesto Varaždinske Toplice (od oko 1820).

likovne umjetnosti. Gašenjem redovničkih redova, osobito pavlinskoga, uvelike se gase i velike slikarske i kiparske narudžbe za sakralne prostore. Crkva i dalje ostaje važan naručitelj umjetničkih djela, no u odnosu na XVIII. st. radi se o znatno manjem broju radova, uglavnom slabije kvalitete.

Najreprezentativniju opremu ima župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Pregradi. Klasicistička propovjedaonica izvedena je odmah po završetku crkve 1820. Na glavnome oltaru crkve postavljena je pala Uznesenja Blažene Djevice Marije bečkoga slikara Josefa Zieglera koju je naručio biskup Aleksandar Alagović 1833. za zagrebačku katedralu, s okvirom kojim se već navješćuje dolazak neogotike. Velike klasicističke orgulje majstora Franje Fochta iz Pečuha (1834) prenesene su također iz katedrale. Oltarne pale sv. Josipa, Sveta tri kralja i Svih svetih na bočnim oltarima nastale su nešto kasnije (1847) i djela su bečkoga slikara Johanna Bayera. U pojedinim, rijetkim slučajevima poznati su majstori koji su radili opremu. Matija Gallo iz Ormoža radio je oltar u Bednji (1792), a slikar Alois Ziegler oltarnu palu sv. Mirka u župnoj crkvi u Kostelu (1830). U kapeli sv. Lovre u Lovrečanu oltari sv. Izidora i sv. Valentina, jednostavne klasicističke koncepcije, izvedeni su 1807. Glavni klasicistički oltar župne crkve u Prišlinu izveden je 1844, dok su pobočni, još uvijek barokno-klasicističke koncepcije, iz 1850-ih i 1860-ih. Kasnobarokno-klasicistički tabernakul tip oltara održao se vrlo dugo, što pokazuje glavni oltar župne crkve Presvetoga Trojstva u Kraljevcu na Sutli (1868). U to je vrijeme podignut i monumentalni, još uvijek oblikovno potpuno klasicistički, glavni oltar župne crkve Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Maču (1874). Od orgulja ističu se, osim spomenutih u Pregradi, bednjanske, koje je izradio mletački orguljar Gaetano Moscatelli (1812). Matija Jeremić iz Varaždina radio je orgulje u Loboru (1839), a Ignac Petter, podrijetlom iz Češke, orgulje u Kamenici (1844). Klasicističke zidne slike sačuvane su u dvorcu Stubički Golubovec u Donjoj Stubici. Kapela dvorca, s neogotičkim elementima u raščlambi, ranije je imala reprezentativan klasicistički oltar s dvije pale: veća je prikazivala sv. Reginu, a manja sv. Maksimilijana.

LIT.: Gj. Szabo, Kroz Hrvatsko Zagorje, Zagreb 1940. • L. Dobronić, Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegovog doba, Zagreb 1971. • M. Obad-Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991. • V. Marković, Barokni dvorci Hrvatskog zagorja, Zagreb 1995. • Bidermajer u Hrvatskoj (katalog izložbe), Zagreb 1997. • Krapinsko-zagorska županija – Umjetnička topografija Hrvatske, 4, Zagreb 2008. • B. Filipan, Varaždinske Toplice i naselja, 2, Varaždinske Toplice 2010.

D. Damjanović