klenovnički plemićki posjed

klenovnički plemićki posjed, srednjovjekovno zemljišno dobro na južnim obroncima Ravne gore, sjeverozapadno od Ivanca. U vrijeme prvoga spomena 1244. nalazilo se u sastavu Zagorske županije. Na sjeveru je graničilo s posjedima utvrde Vinice, na zapadu s plemićkim posjedima Zlogonja i Kamenica, na istoku s maruševečkim plemićkim posjedom, dok su ga s južne strane omeđivali posjedi vitezova ivanovaca sa sjedištem u Beli i Ivancu te zemlje lepoglavskih pavlina. Njegov prvi poznati vlasnik bio je zagorski župan ili knez Pučunja (spominje se 1239–44). Nakon što ga je izgubio u korist krune zbog ubojstva sina bana Opoja i drugih zločina, zajedno s posjedima Lobor, Velika i Zlogonja (possessiones Puchne de Sclauonia, videlicet Lobur et Velica, Clenovnik ac Zlogonam), darovnicom kralja Bele IV. prešao je u posjed varaždinskoga župana Mihovila (Mihael) I. od Buzadove grane roda Hahold. Poslije smrti njegova sina Mihovila II. 1274, posjed su preuzeli Gisingovci, koji su ga sjedinili sa susjednim kameničkim plemićkim posjedom u vlastelinstvo sa središtem u utvrdi Kamenici. Nakon propasti Gisingovaca, područjem nekadašnjega klenovničkoga plemićkog posjeda gospodarili su kraljevski službenici, Celjski (1399–1456), Katarina Branković (1456–60), Jan Vitovec i njegovi sinovi (1460–88), Jakov Sekelj (1488–94), Ivaniš Korvin (1494–1503), obitelj Gyulay (1503–67), kraljevska komora (1567–69) te naposljetku Draškovići, koji su ga zajedno s posjedima utvrde Kamenice priključili trakošćanskomu vlastelinstvu. U njegovu sastavu područje nekadašnjega klenovničkoga zemljišnog dobra bilo je do XVIII. st., kada ga je jedna grana Draškovića izdvojila u samostalno vlastelinstvo sa sjedištem u utvrđenome dvorcu Klenovniku. Glavna gospodarska grana posjeda bilo je vinogradarstvo te govedarstvo i pčelarstvo.

LIT.: J. Adamček, Trakošćansko vlastelinstvo, Kaj, 5(1972) 11. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb-Koprivnica 1994. • Z. Balog, Trakošćan i Klenovnik – dvije rezidencije Draškovića, Kaj, 28(1995) 1–2.

K. Regan