konjščinski ugljenokopi

zaposlenici sredinom 1950-ih

rudarska baraka

konjščinski ugljenokopi, rudnici lignita u konjščinskoj sinklinali, koja se proteže u duljini od 25 km od Huma Zabočkoga do Vrbova. U njoj je bilo smješteno dvadesetak ugljenokopa na međusobnoj udaljenosti 3–5 km (Hum Zabočki, Dubrava, Špičkovina, Poznanovec, Martinci Zlatarski, Kaštel kraj Zlatara, Donja Batina, Gornja i Donja Konjščina, Novi i Stari Maretić, Tugonica, Vrbovo, Pešćeno, Jertovec, Sušobreg, Poljanica, Selnica, Dubovec i Vučak). Površina ugljenoga bazena iznosila je oko 130 km², a dubina zalijeganja slojeva do 100 m. Iskorišćivanje lignita u konjščinskome bazenu započelo je oko 1885. Najstariji rudnici bili su u Gornjoj Konjščini (1890), Tugonici (1892) i Poljanici (1900); najveći broj rudnika otvoren je između dvaju svjetskih ratova. Ugljen se prevozio uskotračnom prugom do Donje Batine te dalje željezničkom prugom Varaždin–Zaprešić. Početkom XX. st. ugljenokop u Konjščini zapošljavao je 300 radnika, a prosječno je godišnje proizvodio 350 000 t lignita. Vlasnici prvih ugljenokopa bili su Prvo zagorsko ugljenokopno društvo i Dioničko društvo za visoke peći, rudnike i šume te URITAD (Udruženi rudnici i talionice akcionarsko društvo), koji je otkupio gotovo sve rudnike od privatnih vlasnika i prodao ih nizozemskomu društvu Charminiere Bruxelles (1929). Nezadovoljstvo uvjetima rada i odnosom uprave rudari su nerijetko iskazivali štrajkovima. Do 1937. rudari su većinom bili članovi Hrvatskoga radničkog saveza, sindikalne organizacije pod utjecajem Hrvatske seljačke stranke, a potom je jačao utjecaj Udruženih radničkih sindikata pod komunističkim utjecajem. Sindikalni utjecaj najsnažnije je došao do izražaja u štrajkovima konjščinskih rudara 1922. i 1937. te u štrajku rudara u Zajezdi 1936. Nakon Drugoga svjetskog rata rudnici su postali državno vlasništvo, a njima su upravljali Zlatarski (sjedište u Bedekovčini; rudnici Špičkovina, Vučak, Dubovec, Selnica, Sutinsko, Bukovec, Kaštel), Konjščinski (sjedište u Pešćenu; rudnici Donja i Gornja Konjščina, Stari i Novi Maretić, Šušobreg, Donja Batina, Pešćeno, Jertovec) i Stubički ugljenokopi (sjedište u Tugonici; rudnici Sušobreg, Poljanica, Vučak). Zlatarski i Konjščinski ugljenokopi 1947. spojeni su u Konjščinske ugljenokope, iz kojih su se poslije osamostalili Špičkovina (1953), Sušobreg, Poljanica i Vučak. Lignit iz konjščinskoga bazena koristio se ponajviše kao pogonsko gorivo željeznice na području Zagorja. Velik potrošač lignita (350 000–400 000 t godišnje) bila je i Termoelektrana Jertovec koja je s radom započela 1954. i u prvoj etapi rada koristila ponajviše konjščinski ugljen. Za potrebe održavanja rudarske opreme 1946. osnovana je Centralna radionica (pod imenom Metalac samostalno djeluje 1961, a od 1962. ulazi u sastav Tvornice parnih kotlova), a uz ugljenokope su izgrađene koksara i tvornica katrana. U razdoblju 1954–61. otvoreni su novi rudnici: Dubrava, Novi Bukovec, Donja Batina i Vrbovo. God. 1957. u cjelokupnome konjščinskom bazenu proizvedeno je 467 000 t lignita (konjščinski ugljenokopi 294 500 t, stubički ugljenokopi 146 500 t i Špičkovina 26 000 t). Vrhunac proizvodnje postignut je 1960. kada je proizvedeno 481 000 t lignita i od tada počinje osjetan pad proizvodnje: 428 000 t (1961), 259 100 t (1962), 194 900 t (1963), 180 395 t (1964), 163 500 t (1965). U pojedinim razdobljima u rudnicima je bilo zaposleno više od 1500 radnika. Brojne poteškoće (mala debljina slojeva, česti glineni proslojci, nedostatak mehanizacije, skupa proizvodnja) i gubitak velikih potrošača lignita (Termoelektrana Jertovec) rezultirali su nerentabilnošću i naposljetku zatvaranjem dijela rudnika 1962. Od rentabilnijih rudnika (Novi Maretić, Gornja Konjščina i Zajezda) stvoreni su Zagorski ugljenokopi (sjedište u Konjščini), koji su 1966. zapošljavali 937 radnika, ali su proizvodili s gubitkom pa su 1967. zatvoreni.

LIT.: S. Marković, Hrvatske mineralne sirovine, Zagreb 2002. • A. Šimunić, Geološka građa područja općine Konjščina, Hrvatsko zagorje, 12(2006) 1–2. • I. Sadaić, Iz povijesti gospodarstva općine Konjščina, ibid. • I. Vranješ, Štrajkovi rudara u ugljenokopima, Konjščina: 1909.–1937., Hrvatsko zagorje, 16(2010) 3–4.

M. Melem Hajdarović