košaraštvo

izradba košare

razne vrste košara

košaraštvo, ručna izradba pletenih predmeta od šiblja, slame, komušine, trske, rogoza, lika i sl., u prošlosti raširena u cijelome Zagorju. Sve do 1950-ih tom su se djelatnošću bavili mnogi stanovnici zagorskih sela. Muškarci su pleli jednostavnije košare i koševe, a žene torbe od komušine. Neki od njih specijalizirali su se za izradbu raznovrsnih pletenih proizvoda potrebnih u gospodarstvu i kućanstvu i razvili košaraštvo kao domaću radinost, odnosno dodatan izvor prihoda, a u pojedinim je obiteljima ono preraslo u obrt. Najviše se plelo u zimskim mjesecima, kada nije bilo radova u polju. Zbog velike potražnje u pojedinim se krajevima osnivaju zadruge u kojima se izrađuju pleteni proizvodi i organizirano otkupljuju te izvoze u inozemstvo (Njemačka, Francuska, Nizozemska). U Svetome Križu Začretju djelovala je poljoprivredna zadruga u kojoj je postojao i odjel pletarstva. U selima oko Ivanca (Kamenica i Višnjica) većina se seljaka bavila pletenjem proizvoda od komušine, slame i rogoza pa je u Ivancu osnovan Zadružni poslovni savez, u Lepoglavi je djelovala radna organizacija Zagorjeplet, a u Rogatcu u Sloveniji dvogodišnja škola u kojoj se učilo i pletarstvo. Pohađali su ju i đaci iz Huma na Sutli i susjednih mjesta u Hrvatskoj. U selu Hum Stubički i danas još nekoliko obitelji njeguje umijeće izradbe pletenih proizvoda od šibe, rogoza, slame i komušine, a najpoznatije su obitelji Čehko, Lešković i Debeljak.

Tehnike pletenja i materijali ostali su nepromijenjeni do danas. Košaraši se koriste priručnim materijalima (šibe od lijeske i vrbe, trstika, rogoz, svježa i suha šumska trava, komušina i slama), a mogu ih kupiti i u specijaliziranim trgovinama. Najčešće se rabi šiba vrbe – divlja šiba zelene boje rakita ili savska šiba te pitoma žuta šiba bekovica ili bekva. Šibu su rezali kosirom i slagali u snopove, a danas pri košnji koriste traktore. Za izradbu se rabi guljena i neguljena šiba. Košare od neguljenih šiba grublje su izradbe i najčešće se rabe za nošenje težih tereta poput drva i ugljena, kukuruza i krumpira. Za jednu i drugu vrstu izradbe, šibe je potrebno nekoliko sati namakati u vodi, a najlakše se plete tek drugi dan kada šiba omekša i postane savitljiva. Za izradbu proizvoda od oguljene šibe, šibu treba odmah pri branju oguliti s pomoću drvenoga rašljastoga guljača. Tako obrađena šiba se suši na suncu ili u posebnim sušionicama s pomoću sumpora da bi bila što bjelja. Osim guljenja, šibu se može i pariti ili kuhati u velikim kotlovima. Ako se šiba kuha kraće, može se lako guliti, ali ako se kuha duže, da bi bila što tamnija, mora se odmah ohladiti hladnom vodom da se kora ponovno ne priljubi uz drvo. Kad se ohladi, mora se guliti i opet sušiti. Danas se za guljenje rabe strojevi pa je taj dio posla jednostavniji i brži. U kuhanju šiba dobije lijepu crvenu boju, a potom se suši na vjetru i suncu prirodnim putem. Da bi se očuvala od nametnika, šibu je potrebno dobro skladištiti na suhome mjestu i prema potrebi sumporiti, ali i gotove ispletene košare moraju se oprati u vodi, osušiti na suncu i podvrgnuti sumporenju, koje se odvija u drvenim kacama – bednjima. Pletenje započinje s debljom stranom šibe i potrebno ju je stalno močiti da bude podatna za izradbu. Tri su osnovne tehnike pletenja. Za tehniku spiralnih strukova rabi se šumska trava, slama raži, pšenice ili ječma. Strukovi se spiralno frču, savijaju nakon obrade i omekšavanja od dna prema vrhu u ovalnome ili okruglome obliku pa se povezuju šivanjem kalane lijeske ili lika . U takvim se košarama držalo brašno, krušno tijesto, zrnate plodove, perje i dr. Za drugi način pletenja, koji započinje od dna, koristi se šiba vrbe ili lijeske. Nekoliko se debljih ravnih prutova postavi zrakasto poput križa, pa se oko njih spiralno prepleću tanje savitljive šibe. Mnogi pri tom poslu rabe drvene kalupe raznih veličina i oblika kojima postižu željeni izgled predmeta. Ukrasi na proizvodima mogu se dobiti pletenjem guljene i neguljene šibe, različitim tehnikama prepletanja (pletenice, valovite linije) ili oslikavanjem. Uz pleteno dno, neki košaraši dna košara ili koševa rade od hrastova, bukova, jasenova ili vrbova drva četvrtasta, okrugla, polukružna ili druga oblika. Na daski se izbuše rupice i u njih se pričvršćuju prutovi ili kalane šibe koje su okosnica za pletenje. Muškarci su od šiblja, slame i trstike pleli košare za različite namjene, koševe za nošenje sijena, lišća ili trave, košnice za pčele, sirnice (košarice za sušenje sira), lesice (košare za sušenje voća), pažuljače (košarice za držanje graha), pletenke i demižonke (opletene boce za vino i rakiju) i dr. Treći tip pletenja tehnika je izradbe pletenih torbi od komušine ili rogoza s pomoću drvenoga okvira, preme, na kojem je osnova najčešće od konopljinih niti, a proizvodi su jednostavnije torbe, rogožari ili cekeri. Najčešće su ih plele žene u zimskim mjesecima.

I. Biškupić Bašić