Kovačić, Ante
Ante Kovačić, U registraturi, Zagreb 1911.
Ante Kovačić, Sukob Kanonika i Zgubidana, ilustracija U registraturi, Ivo Režek, 1944.
Kovačić, Ante (Antun), književnik (Celine kraj Marije Gorice, 6. VI. 1854 – Stenjevec, danas dio Zagreba, 10. XII. 1889). Od 1857. s roditeljima je živio u selu Oplaznik. Osnovnu školu završio je u Mariji Gorici 1866, a potom, uz pomoć župnika → Tome Gajdeka, 1867. otišao u Zagreb na školovanje, gdje je polazio učiteljsku školu i Nadbiskupsko sjemenište, koje je napustio 1876. nakon mature i položena ispita zrelosti na Gornjogradskoj višoj gimnaziji. Studij prava završio je 1878, a doktorirao temeljem rigoroza 1887. Bio je odvjetnički perovođa kod Josipa Franka 1880, Ivana Banjavčića u Karlovcu 1881–86. te ponovno u Zagrebu kod Lavoslava Šrama do 1889, kad je otišao u Glinu i otvorio vlastitu pisarnicu (ispit za samostalnu advokaturu položio 1887). Sudjelovao je u radu studentskoga društva i njegova istoimenoga almanaha Hrvatski dom (1877–78), koji je napustio s drugim članovima Stranke prava te 1880. pokrenuo almanah Hrvatska (urednik prve knjige) . Kao pristaša Ante Starčevića svojemu je književno-publicističkomu radu dao ton i tendenciju pravaške ideologije, osobito na početku stvaranja, kad je i literarnu formu često podređivao utilitarnomu sadržaju i njegovoj recepciji. Iako se književno profilirao u doba realizma, u svojim je, žanrovsko-tematski raznovrsnim i kompozicijski inovativnim, djelima baštinio i druga poetička načela, osobito romantizma i naturalizma, te tako stvarao novi smjer i onu kvalitetu hrvatske književnosti koja ga i danas čini njezinom važnom sastavnicom. Okušao se u gotovo svim književnim vrstama; pisao je pjesme, feljtone, drame, pripovijetke i romane. Izuzevši prvu pjesničku fazu, u kojoj uz povijesne (Car Bajazet, Gajbija) ima i intimno-ljubavnih pjesama (Moja romanca, Metamorfoza), pisao je isključivo pjesme o aktualnim hrvatskim prilikama (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu), satirično i sarkastično ocrtavajući političko sluganstvo, nepoštenje i karijerizam, a estetski mu je najuspjelije stihovano djelo travestija Smrt babe Čengićkinje, parodirani ep Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića pisan pod snažnim utjecajem Starčevićeve političke satire. Starčevićanske poetičke značajke (izraz, ritam, stih) nasljeduje i u feljtonima, posebno onima Iz Bombaja (Sloboda, 1879–80, 1884), u kojima se obračunavao s istaknutim osobama i političkim protivnicima (Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, Nijemci, mađaroni). Zamjerio se 1879. i dotad naklonjenu uredniku Vienca A. Šenoi, koji mu je odbio tiskati humoresku Bježi-hajka (Sloboda, 1880, 43–53); među njima se razvila polemika u kojoj je Šenou narodnjaka napadao isključivo iz političkih razloga. Političkih i ideoloških obračuna nije se odrekao ni u pripovijetkama, literarno ostvarenima u spoju realizma i romantizma: u putopisnoj Ljubljanskoj katastrofi (almanah Hrvatski dom, 1877; samostalno 1904), koja se može iščitavati i kao parodija Šenoina Karanfila s pjesnikova groba, piše protiv Nijemaca, zauzimajući se za slogu Hrvata i Slovenaca; u Zagorskome čudaku (Primorac, 1878, 32–40) , smještenu u selu Hrebine na ulazu u Hrvatsko zagorje, gdje živi »krepak i jedar puk kao hrastovo žilje«, uspjelo portretira lik čudaka Jure Sporčine, perspektivnoga sjemeništarca koji nizom loših odluka, donesenih u želji za što boljim životom, završava kao »mužek, krparija, capar, ništa«; u Ladanjskoj sekti (almanah Hrvatska, 1880) satirično opisuje pogrešno razumijevanje ideja socijalizma i darvinizma u zagorskome selu; u Seoskome učitelju (almanah Hrvatska, 1880) pozitivno prikazuje učitelja koji ne želeći poučavati na njemačkom napušta gimnazijsko namještenje i odlazi raditi na selo, a u izrazito realističkoj crtici Smetanje posjeda (Vienac, 1884) donosi karakteristični zagorski motiv sukoba »mejaša«, kojega su na kraju žrtve svi njegovi protagonisti. I romaneskni mu opus karakterizira »stekliški« radikalizam i ustrajno skidanje krinki krivcima za odnarođenost i nemoralnost hrvatskoga društva. Iznimka je Baruničina ljubav (Vienac, 1877, 34–51; samostalno 1878), podnaslovljena kao pripovijest iz Zagorja, pisana u duhu trivijalnoga romantizma s vidljivim odmakom od eksplicitnoga političkog, ali i svakoga drugog kritičkog problematiziranja društvenih odnosa; fabula je izrazito akcijska, puna intriga, snova i slutnje na zlo, no za razliku od ostalih Kovačićevih romana, tragičnost završetka (Sofija Grefštein zavodi davno napuštenoga sina, koji se stoga ubija) umanjena je u donekle katarzičnome epilogu (Sofija kao redovnica u samostanu okajava svoj grijeh). U Fiškalu (1882), romanu o mladiću Jakobu Podgorskom koji nakon školovanja u Beču postaje bezobzirnim odvjetnikom u rodnoj Krapini, karikaturalno slika građanstvo i aristokraciju, izruguje Nijemce i ilirce, iako su još česti elementi niže romantičarske poetike (fatalne žene kao pokretači radnje, spletke, trovanja). Vrhunac društvene kritike i pravaške satire nedovršeni je roman Među žabari (Balkan, 1886, 1–10; samostalno 1951), groteskni prikaz malograđanske okoline Žablje Lokve, zapravo Karlovca, stanovnici kojega su, među njima i pripadnici Kovačićeve stranke, u strahu od javnoga prepoznavanja spriječili objavljivanje nakon desetoga nastavka. Posljednje pak djelo, roman U registraturi, u zadnjim je nastavcima u Viencu (1888, 2–52) zbog izrazito negativne kritike Katoličkoga lista i zahtjeva za prekidanjem objavljivanja urednički znatno izmijenjen i kraćen. Kovačić je uzalud odgovarao da je »udarena preuzka i pretjesnogrudna granica novelistici i romanu«. Književna vrijednost najboljega hrvatskoga romana realizma i XIX. st. prepoznata je u književnim kritikama na početku XX. st., a samostalno je tiskan 1911. Središnja realistična fabularna okosnica, životni put Ivice Kičmanovića, s jasnim autobiografskim elementima, izmjenjuje se s nizom fantastičnih i trivijalnih epizoda povezanih uglavnom s likom fatalne žene i hajdučice Laure. Temeljen na opreci sela (Hrvatskoga zagorja) i grada (Zagreba) te na galeriji likova iz različitih društvenih slojeva, roman je i svojevrsna slika hrvatskoga društva XIX. st. Tipološku kompleksnost te sadržajnu netipičnost prati složena kompozicijska shema, koja se, iznevjerivši logiku vremena i prostora, potpuno odmaknula od homogenoga pripovjednog diskursa svojega doba, no njezina se negdašnja »kaotičnost« (danas) iščitava kao modernizam i odraz autorova shvaćanja svijeta, kojim vlada kob. Vrijednost djela očituje se i u jezičnoj sastavnici, mjestimice s »odlikama najstilskije hrvatske proze« (A. G. Matoš), u kojoj pretežu ironija, sarkazam, groteska i hiperbola; izbjegnuvši dotadašnju praksu građenja književnoga jezika na usmenoj predaji, Kovačić uvodi pučki govor (štokavština leksički i sintaktički obogaćena kajkavštinom), sa snažnim obilježjima iskustva i vremena u kojem je živio.
Osim biografskim datostima, Kovačić je Hrvatskomu zagorju pripadao i kao književnik. Njemu se u svojim djelima neprestano vraćao, ne samo zato što ga je najbolje poznavao i ćutio nego i zato što se kao temeljno realistički pisac znatno oslanjao na događaje iz stvarnoga života, osobito vlastitoga. U njega je smjestio radnje svojih ponajboljih djela (pripovijetke Zagorski čudak, Ladanjska sekta, Smetanje posjeda, romani Baruničina ljubav, Fiškal, U registraturi), o njemu je ispisao jedne od najdojmljivijih stranica hrvatske književnosti, uvijek s istom željom da njegova načeta, ali ne i izgubljena ljepota unutar turbulentnoga društvenog i socijalnog konteksta XIX. st. postane odrazom i neraskidivim dijelom hrvatskoga društva, onkraj tjeskobe koje se za života nije uspio osloboditi (»Al što ono šapću vali? / Da usahnut Sutla voli, / No da s njom dušman dieli / jedan narod na dvie poli…«, Zagorju, Hrvatska vila, 1882, 2).
Kovačićev život i književno djelovanje nadahnuće su različitim umjetničkim ostvarenjima: u povodu njegove smrti Eugen Kumičić napisao je pripovijetku Crn Božić (Hrvatska, 1889; 1902), a prepoznatljiv je i u tragičnome liku hrvatskoga književnika Radmilovića iz istoimena romana K. Š. Gjalskoga; prema predlošcima romana Joakim Marušić snimio je TV serijale Fiškal (1970) i U registraturi (1974), Milan Marjanović sastavio dramu Sudbina Ivice Zgubidana (2004), a Dario Harjaček dramatizirao i režirao kazališnu predstavu U registraturi (2015). U Mariji Gorici postavljeno mu je poprsje (Vanja Radauš, 1974), u Zaprešiću brončani spomenik (Jure Žaja, 1986), a u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU portret u ulju (Sonja Kovačić-Tajčević). Uz nekoliko održanih prigodnih skupova i znanstvenoga skupa u povodu 150. obljetnice rođenja u Zaprešiću 2005, njemu u čast u organizaciji zaprešićkoga ogranka Matice hrvatske svake se godine održavaju → Dani Ante Kovačića (u sklopu njih i Susret »Ivica Kičmanović«). Njegovo pak ime nose škole u Mariji Gorici, Zagrebu i Zlataru, Gradska knjižnica u Zaprešiću te ulice u više hrvatskih gradova.
LIT.: I. Krnic, Dr. Ante Kovačić, Nada, 8(1902) 1–6. • I. Frangeš, Stilističke studije, Zagreb 1959. • M. Šicel, Kovačić, Zagreb 1984.
A. Šunjić