krapinska predaja (legenda)

krapinska predaja (legenda), najpoznatija slavenska predaja o trojici braće, slavenskim praocima Čehu, Lehu i Mehu, te o njihovoj sestri Vilini, koji su, navodno, u rimsko doba živjeli na području Krapine. Prvi ju je u svojoj kronici Povijest minulih ljeta zabilježio kijevski opat Nestor (1056–1116), u kojoj kao prapostojbinu Slavena spominje srednje i donje Podunavlje. Potom je putem literature od XII. do XVI. st. kružila među češkim i poljskim ljetopiscima, koji su ju razrađivali i dopunjavali novim detaljima. Uz Hvaranina Vinka Pribojevića, koji ju je početkom XVI. st. prvi prenio kod nas, predaju u svojim djelima spominju Faust Vrančić, Mavro Orbini, Pavao Ritter Vitezović, A. Jambrešić, Ivan Krsto Jordan, I. Kukuljević Sakcinski i Vjekoslav Klaić. Prvi hrvatski pisac koji kao rodno mjesto braće spominje baš Krapinu, bio je kanonik J. Rattkay. Današnju verziju legende oblikovao je i zabilježio Lj. Gaj u autobiografiji pod naslovom Vjekopisni moj nacrtak (objavio Gajev sin Velimir 1875).

Priča kaže da su u doba rimske vladavine na krapinskome području u tri grada (Krapina, Psar i Šabac) živjela tri brata – Čeh, Leh i Meh (u nekim inačicama Mosk ili Rus), sa sestrom Vilinom. Radnja legende smještena je u razdoblje rimske vlasti. Braća spremaju pobunu protiv Rimljana, ali ih omete zaljubljena sestra koja svom ljubavniku, rimskom namjesniku, oda njihove planove. Braća urotnici ipak ga uspiju ubiti, a Rimljani podignu snažnu silu da osvete smrt svog velikodostojnika. Uvidjevši kako se neće moći oduprijeti Rimljanima, braća odluče pobjeći. Vilinu i njezina sina, rođenoga u vezi s Rimljaninom, od osvete braće zaštite vile, skrivajući ih u gorju ponad Krapine u špilji koja se i danas zove Vilina jama. Prema jednoj inačici, braća iskoriste odsutnost vila i otmu sestru iz pećine, a prema drugoj otkupe je od vila. Ne mogavši joj oprostiti što se podala Rimljaninu i izdala domovinu, zazidaju ju u jedan od tornjeva grada Krapine. Potom pobjegnu na sjever preko Dunava, raziđu se na tri strane i osnuju tri slavenske države: Čeh Češku, Leh Poljsku, a Meh Moskoviju (Rusiju). Vilinino pak dijete, dok se jednom samo u špilji igralo zlatnom jabukom, iznenadi divlji vol, probode ga rogovima i prenese podzemnim putom ispod vrhova Hajdinskoga zrna i Velikoga žleba na drugu stranu planine Strahinjščice, gdje ga neki pustinjak pokopa na mjestu koje se danas, po djetetovoj lijepoj glavi, zove Lepoglava.

LIT.: I. Kukuljević Sakcinski, Njeke gradine i gradovi u Kraljevini Hrvatskoj, 3, Zagreb 1870. • V. Klaić, Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati, 1, Zagreb 1880. • S. Ortner, Povjest gradine i trgovišta Krapine, Zagreb 1899. • Lj. Gaj, »Vsakojačka pripovedanja od Krapine iz vust stareh ljudih pobrana« i »Pripovesti narodne«, Narodna umjetnost, 2(1963) 1. • isti, Vjekopisni moj nacrtak, Kaj, 15(1982) 1. • M. Tenšek, Krapina i priče o Čehu, Lehu i Mehu, Krapina 2005.

M. Tenšek