Krapinske kamenine

Krapinske kamenine, tvornica keramike koju je kao radionicu u Krapini 1800. osnovao grof Franjo Vojković u zgradi Lovrec u Magistratskoj ulici. Unutar zgrade postavio je peć za proizvodnju kamenine te uredio skladište, a radnike opremio potrebnim alatom. Uz to, utemeljio je i kožaru te kupio i uredio mlin u Strahinju, u kojemu se pripremala ocaklina za keramičke proizvode. Svim pogonima upravljao je Karlo Jacoby. Proizvodi su žućkastom ocaklinom imitirali englesko posuđe, a dekorativni motivi preuzimani su iz repertoara bečke manufakture porculana. God. 1818. tvornicu je preuzeo Ludovik Sermage i ubrzo dao u zakup Josipu Lellisu, pod čijom je upravom (1823–32. i 1839–51) proširen prostor tvornice, proizvodnja i poslovanje. Proizvodi su bili označeni pečatom »CRAPINA« i »KRAPINA«, a prodavali su se i na štajerskome području. Osobito prepoznatljivi proizvodi bili su spojene posude (bilikum i trilikum) Čeh-Leh-Meh te vrč nazvan Krapinski sudec. U preporodno doba tvornica je postala i kulturno središte jer su se u njezinoj dvorani održavale prve kazališne predstave na hrvatskome jeziku. Lellis je 1851. otkupio tvornicu od Ane Sermage, no zbog nepovoljnih gospodarskih prilika tvornica je oslabila pa su je oko 1860. preuzeli krapinski trgovci Mavro i Ivan Sonnenberg. Tvornički proizvodi bili su izloženi na najznačajnijim gospodarskim smotrama, na Prvoj dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoj izložbi u Zagrebu (1864), Svjetskoj izložbi u Beču (1873) i međunarodnoj izložbi u Trstu (1882). Nepovoljne gospodarske prilike i sve izraženija tržišna konkurencija, posebice iz Češke, dovela je do zatvaranja tvornice (1883–86). Proizvodnja je preseljena u tvornicu u okolici Celja, a tvornički prostor iznajmljen austrougarskoj vojsci. Izložbu proizvoda Krapinske kamenine iz vlastitoga fundusa pod nazivom Krapinska keramika, postavio je 1978. zagrebački Muzej za umjetnost i obrt.

LIT.: D. Kozina, Krapinska vremena, Krapina 2013.

D. Vojak