krapinski ugljenokopi

separacija

krapinski ugljenokopi. U sastavu krapinskih ugljenokopa nalazili su se rudnici mrkoga ugljena u Strahinju, Šumovcu, Putkovcu, Doliću i Krapini. Među najstarijima su u Hrvatskome zagorju. Prva istraživanja ugljena na krapinskome području započela su 1845, a u ugljenokopu Strahinje 1873. Nekoliko godina kasnije počinje i iskorišćivanje. Među prvim vlasnicima spominju se grof Festetić i braća Sonnenberg (zaposleno 150 rudara). Vlasnici su se često izmjenjivali: Ljudevit Mašek (od 1903), Krapinsko ugljenokopno dioničko društvo (od 1918), Prva hrvatska banka (od 1929), Trbovljanska ugljenokopna družba (od 1931), Direkcija državnih rudnika sa sjedištem u Sarajevu (od 1941). Nakon Drugoga svjetskog rata postali su državno vlasništvo kojim su upravljali: Glavna uprava sjevernohrvatskih rudnika (od 1945), Direkcija okružnih radnika (od 1946), Kotarski rudnici Krapina (kratko tijekom 1949), Golubovečki ugljenokopi (od 1949) i Krapinski ugljenokopi (od 1953). U povijesti rudnika zabilježeni su štrajkovi 1919, 1927, 1928. i 1936. Krapinskim ugljenokopima pripojen je 1956. i kamenolom, a 1957. s radom je započela i sortirnica za sve rudnike. Vrhunac proizvodnje s najviše zaposlenih bio je 1964. kada su u rudniku bila zaposlena 302 radnika, a proizveo je 41 100 t ugljena. Najveći potrošač ugljena 1967. bila je industrija (69%) na području Zagreba, Bjelovara, Križevaca, Krapine, Zaboka i Oroslavja. Drugi najveći potrošač bila je željeznica (28%), a vrlo malo (3%) koristilo se za široku potrošnju. Krajem 1960-ih ugljenokopi imaju sve veće poteškoće u proizvodnji i eksploataciji ugljena. Zatvoreni su 1972. god.

LIT.: J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1924. • D. Kozina, Krapinska vremena, Krapina 2013.

M. Melem Hajdarović