krapinsko-kostelsko vlastelinstvo

krapinsko-kostelsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro u zapadnome dijelu Hrvatskoga zagorja, uz granicu prema nekadašnjoj Štajerskoj, danas Sloveniji. Najkasnije od XII. st. nalazilo se u sklopu Zagorske županije, a od sredine XIV. st. u sastavu je Zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria), uz prekid od kraja XIV. do početka XVI. st., kada se nalazilo u sastavu Zagorske grofovije (1399–1488) i veleposjeda Ivaniša Korvina (1494–1504). Po ukidanju zagorskoga distrikta postalo je dijelom Donjozagorskoga kotara Varaždinske županije, u sastavu kojega će se nalaziti sve do ukidanja kmetstva 1848. Obuhvaćalo je brežuljkaste krajeve s lijeve strane gornjega toka rijeke Sutle te uz rijeke Kosteljinu, Krapinčicu te Šemnicu. Na sjeveru je graničilo sa Štajerskom, na zapadu s velikotaborskim i cesargradskim vlastelinstvom, na istoku s trakošćanskim vlastelinstvom, posjedima lepoglavskih pavlina, loborskim vlastelinstvom te brojnim manjim plemićkim posjedima sa sjedištem u Orehovici, Maču, Sutinskome i dr., a na jugu sa zabočkim plemićkim distriktom te bedekovčanskim vlastelinstvom. Središte vlastelinstva nalazilo se u utvrdama Stari grad u Krapini i Kostelgradu, prema kojima je dobilo ime.

Jezgru vlastelinstva činilo je golemo krapinsko vlastelinstvo, čije je oblikovanje kao samostalnoga zemljišnog dobra započelo još u drugoj polovici XII. st. postupnim raspadanjem Zagorske županije na brojna vlastelinstva i plemićke posjede. Isprva se nalazilo u posjedu zagorskih knezova, a tijekom posljednje četvrtine XIII. st. stekli su ga Gisingovci, za čije je vladavine sjedinjeno sa susjednim kostelskim vlastelinstvom u jedinstveno zemljišno dobro. U tome se obliku održalo do smrti posljednjega Celjskog 1456, kada su kostelski dio vlastelinstva preuzeli štajerski plemići. Razdvojenost Krapine i Kostela trajala je do 1515, kada je markgrof Juraj Brandenburški vratio Kostelgrad po smrti Ulrika Weysprochera. God. 1523. Juraj je prodao vlastelinstvo Petru Kegleviću za 13 000 forinti. Budući da Petar nije uspio u cijelosti isplatiti Jurja, 1524. polovicu vlastelinstva prepustio je Mihovilu Imreffyju, koji je markgrofu isplatio 6500 forinti. Time je krapinsko-kostelsko vlastelinstvo dobilo suvlasnike. Kada je 1536. Mihovilovu polovicu vlastelinstva naslijedio Luka Sekelj, Keglevići su se usprotivili njegovu uvođenju u posjed, što je dovelo do višegodišnjega sukoba između suvlasnika, u kojima su najviše stradavali njihovi podložnici. Suvlasnički odnosi na vlastelinstvu dodatno su se zakomplicirali 1593. ulaskom Draškovića u zakup dijela vlastelinstva sa sjedištima u kurijama u Mihovljanu, Bedeškovcu i Erpenji. Nakon što su Draškovići 1602. odbili vratiti zakupljene dijelove vlastelinstva, Fridrik Sekelj nasilno ih je izbacio s njih, dok je spor s Keglevićima okončao 1610. prodajom svoje polovice vlastelinstva Ivanu Kegleviću za 70 000 forinti.

Za vladavine Ivanovih nasljednika, vlastelinstvo se raspalo na niz manjih vlastelinstva u rukama pojedinih grana obitelji Keglević sa središtima u Krapini, Kostelu, Dubravi kraj Pregrade i Svetome Križu Začretju, dok su se alodijalni plemićki posjedi u potpunosti osamostalili. Tijekom XVII. st. dijelove krapinske polovice vlastelinstva ženidbenim putem stekle su plemićke obitelji Čikulin, Moscon, Hyaczinty te naposljetku Sermagei.

Glavna gospodarska osnova vlastelinstva bili su vinogradarstvo, pčelarstvo te uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo), a dodatni prihod njegovu vlasniku donosile su mitnice, broj kojih se u Krapini (1480) do prve polovice XVIII. st. povećao na 14 (Krapinske Toplice, Ilijaš, Pregrada, Đurmanec, Prašno, Hlevnica, Petrovsko, Dukovec, Skreblin, Jesenje, Popovec, Krapina, Velika Ves, Začretje). Znatne prihode gospodarima vlastelinstva donosili su tjedni i godišnji sajmovi u Krapini te iskorištavanje vlastelinskih šuma. Uz to su tijekom XVI. i XVII. st. bili izgrađeni vlastelinski ribnjaci u selu Detrušci (1571) te u Donjim Lovrečanima. Vlastelinstvo se ubrajalo među najkrupnija i najnaseljenija vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj, a 1598. brojalo je 938 podložničkih obitelji, od čega je Keglevićima, Sekeljima i Draškovićima pripadala 681 obitelj, dok je na plemićkim posjedima i posjedima župnih crkvi živjelo 257 obitelji. Među stanovnicima vlastelinstva najbrojniju grupu zavisnih seljaka činili su želiri ili frajmani (41,3%), a potom kmetovi (39,6%), građani (purgari) i predijalaci.

Vlastelinstvo je krajem XV. i poč. XVI. st. brojalo oko 70 sela i zaselaka, okupljenih u tri seoske općine (sučije), da bi se sredinom XVI. st. njihov broj povećao na stotinjak naselja, okupljenih u šest seoskih općina.

Tijekom kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka započeo je na vlastelinstvu proces oblikovanja manjih vlastelinstva i alodijalnih plemićkih posjeda vlastelinskih službenika i drugih plemića. Najkasnije u XV. st. iz sastava krapinsko-kostelskoga vlastelinstva izdvojili su se Zabok (zabočki plemićki distrikt), Komor, Puhanovec, Sutinsko (sutinski plemićki posjed), Mače (mačanski plemićki posjed), Orehovica (orehovički plemićki posjed) i Lepoglava, da bi se od XVI. do polovice XVII. st. na području krapinsko-kostelskoga vlastelinstva oblikovalo 26 novih plemićkih posjeda i nekoliko manjih posjeda župnih crkvi, kojima je 1660. pripadalo čak 27% dimova vlastelinstva. Sjedišta tih posjeda bile su župne crkve u Krapini, Mihovljanu, Krapinskim Toplicama, Radoboju, Pregradi i Kostelu te plemićke kurije Jurja Mikulića i Mihovila Wrnoczyja u Mihovljanu, Bedeškovcu i Erpenji, kurija Stjepana Svaštovića u Brestovcu, Jurja Ćeška u Pregradi, Stjepana Mirkocija u Kebelu, Jurja Trombitaša u Vojinićima, Mihovila Krpačića u Trebincu, Pavla Dobroselića u Sašinovcu, Pavla Horvata u Petruševcu, Stjepana Svaštića u Šikadu, Ivana Heršića u Rakitovcu, Gašpara Horvata u Staroj Vesi, Franje Barilovića u Svedruži, Krste Dudića u Boričevcu, Martina Svirčića u Vinom, Tome Stražemanskoga u Ratkovcu te još nekoliko posjeda u Radovićima, Ljudbregu i Retkovcu, dok je u samoj Krapini na brdu Šabac Matija Keglević sagradio istoimenu utvrđenu kuriju. Zbog siromašenja Keglevića i sve češćega davanja pojedinih dijelova vlastelinstva u zalog, broj alodijalnih plemićkih posjeda u XVII. st. još više se povećao. Uz spomenute kurije, dokumenti XVII. st. bilježe još plemićke kurije Gabrijela Jelačića u Pretkovcu, plemića Škarica u Škaričevu, Fridrika Sekelja u Svedruži, Mihovila Sekelja i kasnije Mihovila i Ladislava Bojničića u Radoboju, Matije Oršića u Trnovcu, Nikole Šišinačkoga u Krapinskim Toplicama, Jurja Gorjupa u Konobi, Nikole Horvata i Krste Benkovića u Proseniku, Andrije Pracaića u Lovreća Selima, Jurja Oškocija i drugih u Oškovcu, Gašpara Svirčića u Vinom, Petra Prašinskoga i suposjednika u Orehovcu, obitelji Greguroczy i Mihovila Delije u Orehovi te Patačića u Erpenji, Trnovcu i Kovačovcu.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća. Zagreb 1980. • isti, Povijest trgovišta i vlastelinstva Krapine u doba feudalizma, Kaj, 15(1982) 1. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Koprivnica 1994.

K. Regan