Kristijanović, Ignjat (Ignac)
Kristijanović, Ignjat (Ignac), vjerski pisac, slovničar i prevoditelj (Zagreb, 31. VII. 1796 – Zagreb, 16. V. 1884). Nećak Tomaša Mikloušića, s kojim je surađivao i koji je jako utjecao na njega. U Zagrebu je završio Klasičnu gimnaziju i filozofsko-teološki studij (1818) te 1819. bio zaređen za svećenika. Kapelansku službu obavljao je u Radoboju (1819–20), Krapini (1820–22) i Zagorskim Selima (1822–23), potom u crkvi sv. Marka u Zagrebu (1823). God. 1831–34. bio je duhovnik u zagrebačkome sjemeništu, a potom župnik u Kapeli kraj Bjelovara (1834–52). Kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga postao je 1851, čazmanski arhiđakon 1858, kanonik lektor 1863, a naslovni omiški biskup 1868. Uz pastoralni rad, obnašao je i druge istaknute dužnosti (vrhovni školski nadzornik 1853–55, cenzor, dekan i predsjednik Ženidbenoga suda pri Prvostolnome kaptolu zagrebačkome). Pisao je i prevodio, a u kajkavskoj književnosti ostao je zapamćen po svojim mnogobrojnim djelima vjerskoga i svjetovnoga sadržaja, koja su mahom imala prosvjetiteljski karakter. Do kraja života bio je zagovaratelj i branitelj kajkavskoga (»horvatskoga«) književnog jezika, što pristaše ilirskoga pokreta nisu oduševljeno prihvaćali. God. 1834–50. izdavao je (od 1848. u novoj grafiji) i uređivao kalendar Danica zagrebečka, koji je opsegom i kvalitetom nadmašivao druge onodobne kalendare, a u kojem je objavljivao kalendarske podatke, vremenske prognoze, rodoslovlja vladarskih obitelji, gospodarske pouke, savjete za liječenje ljudi i životinja, zgode iz povijesti, pripovijetke, pjesme, basne, poslovice, zagonetke, šale, napitnice te prijevode dijelova Biblije. Danica je zbog zabavnoga i poučnoga štiva koristila posebice neobrazovanu puku i svećenstvu koje ga je prenosilo te bila najpopularnija knjiga na kajkavskome području.
Prva je njegova objavljena kajkavska knjiga prijevod s njemačkoga Način vu vseh živlenja dogođajih vsigdar zadovoljnomu biti Johanna Christiana Fischera (1826) kojom je u hrvatsku prijevodnu književnost uveo problematiku teodiceje. Četiri godine poslije (1830) objavio je zbirku propovijedi Blagorečja za vse celoga leta nedelje, sastavljenu prema latinskim i njemačkim propovijedima, ali koja sadržava i značajan dio njegova izvornog rada i pokazuje njegov književni dar.
Nastojeći normirati kajkavski jezični sustav, napisao je slovnicu (gramatiku) kajkavskoga književnog jezika kojemu je osnovica zagrebački govor (Grammatik der kroatischen Mundart, 1837). To je posljednja gramatika kajkavskoga jezika, a jezikoslovci su je ocijenili najboljom kajkavskom slovnicom, no zbog započete standardizacije štokavske osnovice nije znatnije utjecala na jezičnu politiku. Uz gramatiku, 1840. objavio je i opsežan dodatak (Anhang zur Grammatik der kroatischen Mundart), koji sadržava kajkavsko-njemački i njemačko-kajkavski rječnik, frazeme, poštapalice, poslovice te primjere razgovora i pisama. O prikladnosti kajkavštine i potrebi zadržavanja »horvatskoga« imena jezika, nasuprot ilirskomu, pisao je i u člancima u Danici zagrebečkoj: Nekaj o horvatskem jeziku (1848, 4) i Jošče nekaj o horvatskem jeziku (1849, 6).
Do 1848. preveo je cijeli Novi zavjet i velik dio Staroga zavjeta, od čega su samostalno tiskani Knjiga Tobiaša (1845) i Knjiga Judithe (1846), Knjiga Ruthe i Jonaša proroka (1848). Među nabožnim su mu djelima i prijevod (nesačuvan) francuskoga katekizma Kerščanski navuk (1831), priređen prema njemačkim i latinskim prijevodima, lekcionar Čtejenja i evangeliumi (1842), te molitvenici Pomočnik betegujučeh i vumirajučeh (1832), Zlati oltar za keršćenike katolike (1848) i Ključ nebeski Bogu povdaneh dušah (1873). Pisao je i prerađivao životopise svetaca Žitek sveteh mladencov i děvic (1847), Kratki žitek vseh sveteh apoštolov (1847), Žitek sv. Januša apoštola i njegovi tri listi (1847) i opsežni Žitek sveteh mučenikov, (1–2, 1859–71). God. 1843. objavio je Ezopuševe basne pohorvačene (pod istim naslovom, a zajedno s basnama iz Danice zagrebečke 1842–50, priredio ih je J. Skok 2011). Sačuvan je fragment njegove klasicističke, isusovačke školske drame Vladimir, kralj horvatski (1832). Autor je prigodnice posvećene zagrebačkomu nadbiskupu i kardinalu Josipu Mihaloviću (1870). Uredio je Mikloušićev Stolětni horvatski kolendar (1849), u kojem je objavio prijevod Knjige mudrosti te pretiskao pjesme iz toga kalendara (od kojih su neke prvotno tiskane u zagrebačkome Horvatskom kalendaru 1814–16), dopunivši ih notama, u zbirci Pěsme za horvatski puk (1874).
Bavio se i numizmatikom, a katalog njegove zbirke Verzeichnis der Münzensammlung objavljen je posmrtno 1884. Posvećene su mu i tri prigodnice, od kojih je najzanimljivija Glas kričečega vu puščini horvatskoga slovstva (1833) P. Štoosa, u kojoj se Štoos obraća Kristijanoviću, navodeći da bi u hrvatskoj književnosti trebao zauzeti dotadašnje Mikloušićevo mjesto. Potpisivao se i pseudonimima Kapelski plebanuš te Ognjan. Iako je djelovao pod utjecajem svojega ujaka Mikloušića, protiveći se jezičnoj i pravopisnoj normi iliraca, svojim je književnim djelima (izvornim i prijevodnim) pridonio obrazovanju puka, pokazavši zavidne izražajne mogućnosti kajkavskoga književnog jezika, i to u doba kad su njegovi protivnici radili na standardizaciji štokavštine.
LIT.: O. Šojat, Život i rad Ignaca Kristijanovića, Rad JAZU, 1962, 324. • ista, Ignac Kristijanović i Danica zagrebečka, Kaj, 1(1968) 1. • ista, O stilu Ignaca Kristijanovića, Kaj, 1(1968) 3. • A. Jembrih, Ignac Kristijanović i njegovo mjesto u kajkavskom književno-jezičnom krugu 19. stoljeća, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 2001, 12‒13. • B. Štebih Golub, Posljednja slovnica kajkavskoga književnog jezika, u: A. Jembrih (ur.), Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik radova), 3, Zabok 2011. • ista, Ignac Kristijanović i njegova slovnica kajkavskoga književnog jezika, u: I. Kristijanović, Gramatika horvatskoga narječja, Zagreb 2012. • B. Štebih Golub i L. Filipić (ur.), Kristijanovićev gazofilacij I–II, Zagreb 2024. • B. Štebih Golub i D. Ivšić Majić, Kristijanovićeva Knjiga šoltarov, Zagreb 2025.
A. Jembrih