Krizmanić, Ivan

Ivan Krizmanić, Michael Stroy, oko 1840; HISMUS

Ivan Krizmanić, Raj zgubljen, prijevod, John Milton, rukopis, 1827.

Krizmanić, Ivan, svećenik, pisac i prevoditelj (Vučja Gorica kraj Maloga Tabora, 2. VI. 1766 − Omilje kraj Svetoga Ivana Zeline, 22. VI. 1852). Otac mu je više godina bio upravitelj imanja u službi plemićke obitelji Rattkay, a posljednji potomak te obitelji, Josip Ivan (oko 1720–93), darovao je Krizmanićevu ocu za vjernu službu dobro Vučja Gorica. Gimnaziju je polazio u Varaždinu (1776–78) i Zagrebu (1779–80), a trogodišnji studij filozofije na Hrvatskome kolegiju u Beču (završio 1789), rektor kojega je tada bio Kazimir Bedeković Komorski. Teologiju je, po vlastitu priznanju, pohađao u Beču, Zagrebu i Pešti. God. 1789. zaređen je za svećenika, i te je godine, po preporuci M. Vrhovca, u Pešti imenovan pročelnikom teološkoga studija (1789–90). Potom se vratio u Zagreb, gdje je u Nadbiskupskome sjemeništu predavao crkvenu povijest (1791–92). Na prijedlog grofa Josipa Keglevića 1792. imenovan je župnikom u Svetome Križu Začretju i ondje ostao do 1818, kada je preuzeo župu u Mariji Bistrici koju je vodio do 1849. Obavljao je i dužnost podarhiđakona (podjašprišta) kotarâ krapinskoga (1798) i stubičkoga (1818), opata petrovaradinskoga (1818) te druge svjetovne dužnosti (prisjednik Sudbenoga stola Zagrebačke, Varaždinske i Križevačke županije).

Za župnikovanja u Mariji Bistrici imao je veliku ulogu u životu župe: župnu knjižnicu, za koju je pribavio značajan broj knjižnične građe, smjestio je u južnu kulu župnoga dvora i 1818. dao izraditi popis svih knjiga (Cathalogus Librorum Inventaristicorum Parochiae Bistriczensis), a 1838. i 1839. u ophodnome hodniku svetišta dao je napraviti nove slike i natpise marijabistričkih čuda. U rukopisu je ostao njegov spis o povijesti i arhivskoj građi bistričke župe (Bistricensis ecclesiae descriptio, Arhiv HAZU). Kako je bio vrlo cijenjen u crkvenim krugovima, predložen je za zagrebačkoga kanonika i biskupa, ali je obje časti odbio. U vrijeme buđenja nacionalne svijesti, 1830-ih njegova kuća bila je okupljalištem hrvatskih preporoditelja (tu su boravili Janko Drašković, Lj. Gaj, koji se vjenčao Krizmanićevom nećakinjom Paulinom, Stanko Vraz, P. Štoos, Vjekoslav Babukić, Dragutin Rakovac, Vatroslav Lisinski, D. Jarnević, koja mu je posvetila svoje Domorodne poviesti, a svoje boravke u župnome dvoru opisala u Dnevniku, 2000, i dr.), i u njoj je 1841. osnovano društvo iz kojega je poslije nastala Matica ilirska. Iako je zastupao ilirske ideje, njegovo je djelovanje imalo više regionalni karakter; prihvativši Gajev pravopis, nikad nije napustio kajkavski jezični izraz. Bio je poliglot – znao je njemački, latinski, francuski, a dobro se snalazio u talijanskome i engleskome jeziku.

U književnome je radu djelovao kao prevoditelj te pod utjecajem kajkavskih dopreporodnih književnika, posebice Tomaša Mikloušića, i kao kajkavski pisac. Sva su njegova djela za života ostala u rukopisu (čuvaju se u NSK-u i Arhivu HAZU-a). God. 1809. s njemačkoga je na književnu kajkavštinu preveo Palafox generalu Lefebureu. S engleskoga je 1827. kajkavskom prozom preveo cijeli Izgubljeni raj (Raj zgubljen) Johna Miltona. To je prvi prozni prijevod toga djela u svjetskoj književnosti. Drugo pjevanje toga prijevoda objavio je V. Dukat 1915. u VIII. knjizi Građe za povijest književnosti hrvatske, a 2005, zaslugom A. Jembriha, koji je rukopis transkribirao, dodao mu rječnik i pogovor, djelo je prvi put objavljeno u cijelosti. Prijevodu je dodao predgovor, sažetke svih pjevanja i tumač manje poznatih riječi. Krizmanić je autor prvoga prijevoda Williama Shakespearea na hrvatski: odlomak četvrtoga prizora prvoga čina Romea i Julije preveo je i prozom i stihovima – Flundra senje zrokujuča polag Šakspeara naj glasovitejega dramatickoga pismenika (1836). Na njemački je s engleskoga preveo odlomak poslanice Alexandra Popea Eloise und Abelard (1803), kao i odlomak iz Ossiana Edmonda von Harolda (s. a.). S »iliričko-dalmatinskoga« na kajkavski preveo je i Osmanšćicu Ivana Tomka Mrnavića (1829), Sv. Rožaliju Antuna Kanižlića sa štokavskoga na kajkavski (1831) i poslije na njemački (s. a.), Freigeisterei der Leidenschaft Fridricha Schillera na kajkavski kao Zdvojnost jednoga vu nasladni ljubavi zaslepljenoga (1835), s francuskoga Ogenj vu Rimu (1820), koji je poslije prenio i u štokavštinu (Pogor u Rimu, 1843). Prevodio je i s latinskoga (Kralji Horvacki i Biskupi Zagrebečki) te propovijed pape Pija VI. pod naslovom Prodečtvo Piuša VI. (1841). Autor je i triju dnevničkih putopisa: o putovanju u Peštu i Beč (Pesther Reise über Wien, 1789), o putovanju u Dresden (Dresdener Reise, 1795) i o putovanju u Štajersku (Ein flüchtiger Zug aus dem Windischbucht von Maria Schnee in der Döbling ins Raab-Thal, 1811). U njegovoj ostavštini sačuvano je još nekoliko pjesama, proznih tekstova i različitih bilježaka.

Njegovu blagost i dobronamjernost iskoristili su 1848. stubički svećenici, tzv. reformaši, koji su se sastali u Mariji Bistrici i tom prigodom tiskali spis o svojim zahtjevima za ukidanje celibata, za nošenje reverende itd. Spis je izazvao polemiku među ostalim svećenstvom koje je oštro osudilo Krizmanićevo potpisivanje zaključaka spisa. Reagirao je i biskup Juraj Haulik, naredivši pregledavanje župnih računa. God. 1849. Krizmanić je, osjećajući odgovornost, napustio župu i umirovljen se nastanio kod svojega rođaka u Omilju, u župi Moravče, gdje je i umro. God. 2016, u povodu 175. obljetnice Matice hrvatske i 250. obljetnice Krizmanićeva rođenja, Ogranak Matice hrvatske u Mariji Bistrici pokrenuo je projekt Marija Bistrica u doba Ivana Krizmanića i hrvatskog narodnog preporoda, koji je obuhvatio interdisciplinarni znanstveni skup i tiskanje zbornika, svečanu akademiju, otkrivanje spomen-ploče, izložbu i polaganje vijenca na Krizmanićev grob na Mirogoju.

LIT.: V. Dukat, Život i književni rad Ivana Krizmanića, Rad JAZU, 1912, 191. • M. Korade, Opat Ivan Krizmanić i njegovo doba, u: V. Dukat, Život i književni rad Ivana Krizmanića, Donja Stubica–Pregrada 2002. • A. Jembrih, Ivan Krizmanić i njegovo djelo, u: J. Milton, Raj zgubljen, Zagreb 2005. • S. Husinec i V. Klaužer (ur.), Marija Bistrica u doba Ivana Krizmanića – »tiho žarište« hrvatskog narodnog preporoda i Matice ilirske (zbornik), Marija Bistrica 2018.

J. Lukec