Krklec, Gustav
Gustav Krklec, Pisma Martina Lipnjaka iz provincije, Zagreb 1956.
Krklec, Gustav, pjesnik, prozaik i prevoditelj (Udbinja kraj Karlovca, 23. VI. 1899 ‒ Zagreb, 30. X. 1977). Djetinjstvo je proveo u Zagorju; osnovnu školu polazio je u Maruševcu. Klasičnu gimnaziju polazio je u Varaždinu, Zagrebu i Sušaku, gdje je maturirao 1918, upisavši se te godine na Visoku poljodjelsku školu u Beču. God. 1921. započeo je studij filozofije i psihologije na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, potom režije u Pragu, gdje je postao asistentom Karela Čapeka. God. 1922–24. u Beogradu bio je tajnik Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva i burze 1925–41, a 1929–33. i urednik u nakladnome poduzeću »Nolit«. Početkom Drugoga svjetskoga rata živio je u Zemunu, a 1942–45. u Slankamenu. U Zagrebu je do 1951. bio urednik u Nakladnome zavodu Hrvatske i poduzeću »Zora« te do 1954. u Hrvatskome kolu, potom profesionalni književnik. Književni rad započeo je kajkavskom humoreskom u listu Koprive (1915), a prvu pjesmu Put kroz noć objavio je u Književnome jugu (1918). Surađivao je, među ostalim, i u časopisima i novinama Šišmiš, Ilustrovani list, Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, Književni jug, Savremenik, Juriš, Plamen, Misao, Omladina, Dom i svijet, Jugoslavenska njiva, Obzor, Vijenac, Književnik, Hrvatska revija, Varaždinske novosti, Republika, Vjesnik, Književne novine te Kolo. Nadahnut pjesništvom Vladimira Nazora, svoj poetski svijet oblikuje jednostavnim, ispovjednim pjesničkim govorom te u prvim zbirkama Lirika (1919) i Srebrna cesta (1921), okrenut prema prirodi, dijelom njeguje optimističan ton, nasljedujući matoševsku lirsku školu i tradicionalnu tematiku (krajolik, idealizirana žena), ali pod utjecajem njemačkoga ekspresionizma i časopisa Der Sturm, te kao supokretač časopisa Juriš (1919), motivski i tematski se (usamljenost, otuđenost, besmislenost egzistencije) priklanja i ekspresionističkoj poetici (Umorno jutro, Grad, Kiša u gradu, Jutro u gradu pod gorom, Podne u gradu, Šuma pred smrt, Noć pokraj žene, Bludnica na cesti), a osjećaje tjeskobe i nemira prenosi i u kasnije zbirke. Iako smjernice svoje lirike ne traži usko u regionalnoj tematici, ni konkretizaciji zavičajnih motiva, već je u poetskome izričaju i slikovnosti njegovih ranih stihova prepoznatljiva zavičajna sastavnica (Vinograd), ponegdje i vrlo naglašena (Zagorski zvonovi, Jesenja smrt, Šuma) te diskretno prostorno ili pak vremenski naznačena (U staroj dvorani, Sjećanja na mladost), a potom učestala u kasnijim meditativno-refleksivnim zbirkama Ljubav ptica (1926) i Izlet u nebo (1928), a posebno u zbirkama San pod brezom (1939), Darovi za bezimenu (1942) i Tamnica vremena (1944). Sa zamjetnim odmakom od ekspresionističke topike, u njima se poetska zaokupljenost prirodom i krajolikom sve više prepleće s motivima ratnih stradanja te svijeta djetinjstva, a u retrospekciji rodnoga kraja očituje povezanost s konkretnim prostorima Hrvatskoga zagorja. Pritom bliskost zavičajnoga predjela ne prikazuje sentimentalnim, idealiziranim arkadijskim vizijama krajolika, nego, nadahnut socijalnim spoznajama, otkriva tmurne slike zagorske stvarnosti (Na rođenoj grudi, ciklus Unutarnja zgarišta), ali i čezne za povratkom izgubljenim prostorima djetinjstva (Pod prozorima, Život, Zavičaj, Šuma) te s nostalgijom piše o doživljajima iz prošlosti (San pod brezom, Putovanje u Zavičaj), potvrđujući se kao pjesnik snažne ukorijenjenosti u rodnu zagorsku zemlju. Posljednje zbirke, Izabrane pjesme (1947), Tri poeme (1949) i Lirska petoljetka (1951), poetskim izlaskom iz svijeta samoće i lirskim opisom sudbine pojedinca u ratnome kaosu, kao pokušajem cjelovita sagledavanja životne stvarnosti (Žubor života, 1955), nemaju snagu prijašnjih nadahnuća. U pjesništvu za djecu, vrlo su mu zapaženi humoristični epigramski stihovi poetske animalistike (Telegrafske basne, 1952), kojima je, kao najvišem dometu svoje epigramatike (J. Skok), po mišljenju Ive Zalara, ostvario iznimno vrijedan prinos hrvatskoj dječjoj poeziji. Autor je i zbirki epigrama Zvonce o repu (1954), Izabrani epigrami (1963), Majmun i naočale (1967) i Drveni klinci (1973). Objavio je i dramu o propasti zagorskoga plemstva Grobnica (1919), izvedenu u Gradskome kazalištu Varaždin u režiji Augusta Cilića (1920), te romantički poetizirani roman Beskućnici (1921). U proznome opusu ističu se publicistički osvrti na osobe i pojave u javnome kulturnom i umjetničkome životu, polemike, feljtoni i kritike, tiskani u časopisima i, napose u javnosti zapaženi, oni u Narodnome listu (1954‒56) pod ironičnim naslovom Književna pisma iz provincije i simboličnim pseudonimom Martin Lipnjak iz Krapine, potom skupljeni u zbirke Lica i krajolici (1954), Pisma Martina Lipnjaka iz provincije (1956) i Noćno iverje (1960). Među njima zanimljivim su pojedinostima i opisima bogati, matoševskom tradicijom nadahnuti, putopisni zapisci (Iz putne bilježnice, Vrazov zavičaj), a napose oni o Hrvatskome zagorju (Izlet u Hrvatsko zagorje, Zagorje u snijegu, Svjetlost iz Zagorja, Razgovor u Trakošćanu), u kojima sa sjećanjima iz prošlosti i pogledima iz suvremenosti, usredotočen na uži zavičaj, prepleće poetske doživljaje krajolika, ljudi i njihova okružja te, otkrivajući ih temeljem djetinjih dojmova i lirski intoniranih zrelih zapažanja, ostvaruje spoj putopisne, autobiografsko-memoarske, kritičko-esejističke, publicističke, poetsko-feljtonističke i humoristične proze. Pritom se iznimno lijepim i lirski profinjenim opisima prirode izdvajaju slike zimskoga pejzaža sela Hrašćine (Zagorje u snijegu) i humoristično intonirani prikazi zagorskoga mentaliteta i običaja (Svjetlost iz Zagorja). Uvršten je u više antologija (Antologija hrvatske dječje poezije, 1994; Kip domovine, 1996; Antologija hrvatskih pisaca, 1997; Mila si nam ti jedina, 1998; Antologija hrvatskoga humora, 1999; Put kroz noć, 2001; 100 najljepših pjesama hrvatske književnosti, 2009). Prevodio je s češkoga, njemačkoga, ruskoga i slovenskoga jezika, a djela su mu prevođena na češki, slovački, engleski, francuski, njemački, talijanski, ruski, mađarski, makedonski i slovenski jezik. Bio je redoviti član JAZU-a (od 1951), predsjednik Matice hrvatske (1950‒54) i Društva književnika Hrvatske (1964, 1974. i 1976) te Saveza književnika Jugoslavije (1975). Dobitnik je nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor« 1968. i AVNOJ-a 1975. Potpisivao se i pseudonimima (Kage, Kumordinar Žorž, Pik Pub, Gavran, kum Gavran) te šiframa (V.d. te G. K-c, G. Kr, K. K., -gk-.Kr., G. KR). Književna mu se ostavština čuva u zbirci Gradske knjižnice i čitaonice »Metel Ožegović« u Varaždinu, a popis ostavštine u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a u Zagrebu.
LIT.: V. Pavletić, Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata, Republika, 19(1963) 9. • A. Stipčević, Pjesnik i vrijeme, Republika, ibid. • V. Pavletić (prir.), Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća, Zagreb 1965. • A.Flaker, Književne poredbe, Zagreb 1968. • J. Skok, Vječni osmijeh zavičajni, Kaj, 2(1969) 7‒8. • Š. Vučetić, Pjesništvo Gustava Krkleca, Republika, 34(1978) 10. • C. Milanja, Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Zagreb 2000. • J. Skok, Zavičajni vidokruzi Krklečeve putopisne proze, Kaj, 41(2008) 1‒2.
N. Videk