Kuhač, Franjo Ksaver
Franjo Ksaver Kuhač, Južno-slovjenske narodne popievke, Zagreb 1878.
Kuhač, Franjo Ksaver (Koch; Franz Xaver, Šaver, Ševerij, Žaver, Žaverije), skladatelj, etnomuzikolog i glazbeni povjesničar (Osijek, 20. XI. 1834 – Zagreb, 18. VI. 1911). Rođen je u njemačkoj obitelji koja se polovicom XVIII. st. doselila u Mađarsku, a 1830-ih u Osijek, gdje je pohađao osnovnu školu i završio gimnaziju. U Donjem Miholjcu 1848–51. polazio je učiteljsku školu i učio glazbu kod Josepha Becka. God. 1851–52. bio je pomoćni učitelj u Pečuhu, 1852–54. pohađao je preparandiju i školu glazbenoga zavoda u Pešti. Vrativši se u Osijek, 1855–71. povremeno je radio kao učitelj te odlazio u Weimar i Beč na usavršavanja u pijanističkoj praksi i glazbenim disciplinama. Promijenivši prezime Koch u Kuhač, 1871. preselio se u Zagreb, gdje je 1872–76. radio kao nastavnik glasovira i glazbene teorije u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda. U Zagrebu se bavio pisanjem etnomuzikoloških, historiografskih i teorijskih studija te pedagoških priručnika, objavljivao kritike koncerata i kazališnih predstava te radove o glazbi u kojima je, među ostalim, predlagao reformu glazbene izobrazbe i reorganizaciju zagrebačkoga glazbenog života na nacionalnoj osnovi (Kako da nam se glasbarstvo uredi?, Vienac, 1873, 14–23), što je izazvalo mnoge polemike sa suvremenicima koji su zagovarali austrijsku glazbenu tradiciju. Zbog izravnih je sukoba 1876. napustio nastavničko mjesto te do kraja života djelovao kao slobodni glazbeni pisac i kulturni djelatnik te samostalni istraživač. Skladao je pretežno salonske glasovirske skladbe, solo popijevke i skladbe za muški zbor.
Putujući Hrvatskom i susjednim zemljama, sustavno je zapisivao i istraživao narodnu glazbu. Prihvativši preporodnu ideju o južnoslavenskome jedinstvu, istraživao je razlike u glazbi južnoslavenskih i susjednih neslavenskih naroda. Svoju je zbirku glazbenofolklorne građe (oko 2500 napjeva), zapisane standardnim notnim pismom, dopunjavao zapisima iz objavljenih i rukopisnih zbirki narodnih pjesama. Ne mogavši naći izdavača za svoje kapitalno djelo, zbirku Južno-slovjenske narodne popievke, vlastitim je sredstvima u Zagrebu 1878–81. objavio četiri knjige u 16 svezaka (oko 1600 napjeva), i naposljetku, zbog nedostatka novca odustao. Petu je knjigu 1941. objavio JAZU (urednici Božidar Širola i V. Dukat), dok je preostala građa za još tri knjige i danas u rukopisu. Pjesme je sam prikupio, popratio ih notnim zapisom te priredio izvorni tekst uz glasovirsku pratnju. Najviše popijevki iz Hrvatskoga zagorja objavio je u prvoj knjizi ljubavnih popijevki iz 1878 (Tancaj, tancaj srdce moje, iz Krapine; Od žalosti je umrla, iz Stubice; Ne mogu se uzeti, Nalog, Janice mila, iz Marije Bistrice; Djevojčica se igrala, iz Ivanca; Pozdrav, Sloboda zelena, Brat na vojnici, Toga ne bude nigdar, iz Selnice; Oj liepi ledik stari, Lovac i tica, iz Zlatara; Grieh bi bio sestru ljubiti, Devojčica prsten izgubila, Plač i smeh, Pitanje i odgovor, Pojdmo na Štajersku, Ipak, Žali što se udala, Tebe hoću, Draga nije pospana, Liepi par, Sud, Oj kupina zelena, Ja se letos ženit neću, s. l.). U drugoj knjizi (1879), također ljubavnih popijevki, vrlo je malo pjesama iz Hrvatskoga zagorja (Bog daj moja bila, iz Radoboja; Iznevjerila se, Jednu sam deklo mel, Djevojka udovica i baba, iz Zlatara; Draže se, iz Marije Bistrice; Na švalera treba uviek misliti, Dragi samo na me misli, s. l.), a u trećoj ih je knjizi (1880) svega nekoliko (Kako bilo tako bilo, iz Selnice; Liepa Maca, iz Marije Bistrice; Sokol iz Ugarske, Ranjen junak, s. l.). U četvrtoj su knjizi (1881) popijevke različite tematike, a iz Hrvatskoga zagorja samo je nekoliko napitnica (iz Huma i Radoboja) i šaljivih popijevki (Sretni brak, iz Tuhlja; I to je bolestnik, s. l.) te jedna junačka popijevka, davorija (Oj Ilirio, oj!, s. l.). Neke zagorske popijevke objavljene su i u petoj knjizi (1941): domoljubne (Tužna domovina, s. l.), putničke (Na putu u Mariju Bistricu, iz Radoboja), dječje (Uspavanka, iz Zlatara; Jedan zakla drugoga, iz Bednje; Darovi, iz Cvetlina; Svaki je ponešto donio, iz Radoboja), kolede na Božić (iz Ivanca, Radoboja i Cvetlina), žetelačke (iz Poznanovca, Ivanca, Selnice, Zlatara i Radoboja), obredne popijevke (Pri oranju, iz Huma; Kad se vinograd sadi, iz Marije Bistrice, Lovačka popijevka, iz Donje Bedekovčine) te naricaljke (Udovac i dijete mu, iz Cvetlina). U Hrvatskome kolu (1906, 2) objavio je Žetelačke popievke plavih Hrvata iz Hrvatskoga zagorja, sedam pjesama koje pjevaju žetelice u polju u različito doba dana (četiri pod nazivom Žnačka /žetelačka/ iz Poznanovca, dvije pod naslovom Vienac, te jedna Žetelačka popievka), za melodije kojih je tvrdio da potječu iz poganskoga doba Hrvata. Osim notnoga zapisa, u čemu mu je pomogao N. Faller, popijevke je popratio tumačenjima slavenskoga mitologa Nikole Gržetića.
Uvevši termin »muzikologija«, člankom toga naslova u Viencu (1886, 35), drži se utemeljiteljem muzikologije i etnomuzikologije u Hrvatskoj. Hrvatsko društvo skladatelja utemeljilo je 2007. godišnju Nagradu »Franjo Ksaver Kuhač« za autorsko stvaralaštvo na temeljima tradicijske glazbe.
LIT.: J. Bezić (ur.), Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u povodu 150. obljetnice rođenja Franje Ksavera Kuhača (1834–1911), Zagreb 1984. • V. Katalinić i S. Tuksar (ur.), Franjo Ksaver Kuhač (1834–1911): glazbena historiografija i identitet (zbornik radova), Zagreb 2013.
I. Klobučar Srbić