Kukuljević Sakcinski, Ivan
Ivan Kukuljević Sakcinski, Cvetje, rukopis, 1840.
Kukuljević Sakcinski, Ivan, političar, povjesničar, povjesničar umjetnosti i književnik (Varaždin, 29. V. 1816 – kurija Puhakovec kraj Svetoga Križa Začretja, 1. VIII. 1889). Sin političara Antuna. Najranije djetinjstvo proveo je na posjedu Jurketinec kraj Varaždina, nakon toga se privatno školovao u Zajezdi i Varaždinskim Toplicama, a potom u varaždinskoj franjevačkoj gimnaziji i Plemićkome konviktu u Zagrebu. Prekinuvši školovanje 1833, odlučio se za vojnički poziv; pohađao je kadetsku školu u Kremsu, od 1835. bio pripadnik ugarske dvorske garde u Beču, od 1836. časnik, 1840. premješten je u Milano. Napustivši vojsku na vlastiti zahtjev 1842, postao je začasnim sudcem Zagrebačke županije. Uključivši se u preporodna zbivanja, 1840-ih postao je vodećom osobom narodnoga pokreta i Narodne stranke. God. 1842. u članku Die Nationalität in Kroatien und Slavonien (Luna, 77–78) iznio je svoj politički program; njegove temeljne točke – uvođenje narodnoga jezika u javni život i osnutak samostalne hrvatske vlade neovisne o ugarskoj – izrekao je na zasjedanju Hrvatskoga sabora 2. V. 1843. u znamenitome prvom govoru na hrvatskome jeziku. God. 1845. postao je sudac Varaždinske županije. Nakon njegova govora 23. X. 1847, u kojem je ponovio isti zahtjev, Sabor je uveo hrvatski jezik kao »diplomatički«. Imao je vodeću ulogu u hrvatskome političkom pokretu 1848–49; njegov govor na skupštini zagrebačkoga magistrata 17. III. 1848, u kojem se, ustrajući na zakonitu provođenju reformi, zauzeo za načela slobode i jednakosti, teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i ujedinjenje Južnih Slavena u federativnu jedinicu u Habsburškoj Monarhiji, drži se jednim od glavnih preporodnih programatskih prinosa, kojim je izravno potaknuto sazivanje Slavenskoga kongresa u Pragu. Jedan je od glavnih sudionika Narodne skupštine 25. III. i sastavljača Zahtijevanja naroda, član Banskoga vijeća i predstojnik Odsjeka za obranu domovine te Odsjeka prosvjete i sveštenstva. Kao član najužega vodstva i osoba od Jelačićeva povjerenja, putovao je u susjedne zemlje radi dogovora o suradnji hrvatskoga narodnog pokreta s narodnim pokretima u tim zemljama. Nakon sloma revolucije 1848/49. privremeno se povukao iz politike. Ponovno joj se vratio nakon pada apsolutizma 1860, kad se kao član Banske konferencije (1860), veliki župan Zagrebačke županije (1861) i banski namjesnik (1865–67) posvetio pitanju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom te njihovu položaju unutar Monarhije. Jedan je od osnivača Samostalne narodne stranke (1863), u kojoj je pristao uz politiku bana Mažuranića, te je u njezinu glasilu Domobran (1864–65) iznosio glavne programske smjernice. Nakon što je Stranka 1865. izgubila na izborima, a on 1867. bio uklonjen s položaja velikoga župana, politički je djelovao samo kao saborski zastupnik.
Od 1848. do 1861. bio je arhivar Zemaljskoga arhiva Hrvatske; utemeljio je modernu arhivsku službu i sastavio njezina pravila. Osnovao je Društvo za jugoslavensku povjestnicu i starine (1850), koje je za apsolutizma bilo jezgra nacionalnoga otpora, a poticalo je članove na istraživanje i prikupljanje starina i povijesnih izvora radi narodnoga osvješćivanja. Bio je pokretač i glavni urednik časopisa Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (12 sv., 1851–75), kojim je počela profesionalizacija hrvatske historiografije. Zaslužan je i za osnivanje i djelovanje Hrvatskoga arkeologičkoga družtva (1878) – djelomičnoga sljednika Društva za jugoslavensku povjestnicu i starine, kojemu je bio predsjednik do kraja života. Također je obnašao dužnost prvoga zemaljskoga konzervatora za kulturne spomenike (od 1855). Bio je predsjednik Matice hrvatske 1874–89, a od 1886. počasni član JAZU-a. Putovao je po Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Albaniji, Grčkoj i Italiji (1854, 1856–57. i 1873) i prikupljao građu za povijest, prepisivao natpise na epigrafskim spomenicima i skupljao druge starine. Objavio je prvi umjetnički biografsko-bibliografski leksikon južnih Slavena u pet svezaka Slovnik umjetnikah jugoslavenskih (nedovršeno, slova A–S; 1858–60), kojim je utemeljio hrvatsku povijest umjetnosti kao znanstvenu disciplinu. Pisao je stručne rasprave, monografije i članke o hrvatskim umjetnicima, starim gradovima i umjetničkim spomenicima (Julije Klovio, 1847; Događaji Medvedgrada, 1854; Andrija Medulić, slikar i bakrorezac – Andreas Medulić Schiavone, Maler und Kupferstecher, 1863; Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj, 1–3, 1869–70; Zrin grad i njegovi gospodari, 1883).
Bavio se i književnim radom: autor je drama s povijesnim sadržajem (Juran i Sofija ili Turci kod Siska, 1839; Stjepko Šubić, 1841; Poraz Mongola, 1844; Gusar, 1844; Poturica, 1867), tragedije Marula (1879) te pjesama (Slavjanke, 1848; Povjestne pesme, 1874). Napisao je i prvu hrvatsku znanstvenu bibliografiju Bibliografija hrvatska I. Tiskane knjige (1860–63), u koju je uključio oko 3000 bibliografskih jedinica (knjiga, časopisa, novina, članaka), objavljenih u razdoblju od 1483. do 1860. i razvrstanih u tri niza: na glagoljici, na ćirilici i na latinici. Objavio je više zbirki izvora za hrvatsku povijest: Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1–3, 1861–62), Acta Croatica (1863), Codex diplomaticus regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, (1–2, 1874–75). Autor je više biografskih studija o pojedincima i plemićkim obiteljima, među kojima Pleme grofova Oršićah (1846), Pavao Skalić (1875) i Beatrica Frankopan i njezin rod (1885). Osim biografskih portreta Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (1886), objavio je zbirke Pjesnici hrvatski XV. vieka (1856–67) i Pjesnici hrvatski XVI. vieka (1858) te opsežno djelo Književnici u Hrvatah iz prve polovine XVII. vieka (1869), kojima se potvrdio i kao književni povjesničar, znatno pridonijevši poznavanju starije hrvatske književnosti i kulture uopće. Za prvi svezak niza Stari pisci hrvatski (Pjesme Marka Marulića), što ga je pri JAZU-u pokrenuo s Vatroslavom Jagićem 1869, napisao je uvodnu studiju. Objavio je mnogobrojne rasprave o hrvatskim gradovima i krajevima te povijesnim razdobljima: Dogadjaji Medvedgrada (1854), Varašdin: kratki nacrt s gledišta historičkog (1857), Borba Hrvatah s Mongoli i Tatari (1863), Njeke gradine i gradovi u kraljevini Hrvatskoj (1869), Panonija rimska (1873), Borba Hrvatah u Tridesetoljetnom ratu (1874), Hrvati za nasljednoga rata (1877), Prvovjenčani vladaoci Bugara, Hrvata i Srba (1881), Zrin grad i njegovi gospodari (1883), Priorat vranski (1886). Strastven bibliofil, na putovanjima je i u kontaktima s europskim knjižarima i antikvarima skupio veliku knjižnicu (više od 12 000 sv.), s rijetkim izdanjima i rukopisima, koja je danas temelj knjižnice HAZU-a. Svojom plodnom i raznovrsnom djelatnošću znatno je utjecao na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti. Utemeljio je mnogobrojne znanstvene discipline i ustanove djelujući na polju historiografije, arhivistike, bibliografije, književnosti, povijesti umjetnosti, epigrafike, arheologije, etnologije, muzikologije i filologije.
Iako je tijekom života često ondje boravio, povukavši se iz javnoga života, trajno se nastanio i stvarao na obiteljskome posjedu Tonimir ponad Varaždinskih Toplica, nazvanom po njegovim roditeljima Antunu i Antoniji (prije zvan Kamena gorica). Posjed koji je od župe sv. Martina u Varaždinskim Toplicama 1804. kupio njegov otac te na njemu 1832. podigao plemićku kuriju, u Kukuljevićevo je doba postao značajnim okupljalištem poznatih osoba iz hrvatske kulturne i političke javnosti. Toplički je kraj bio veliko Kukuljevićevo književno nadahnuće: ondje su nastajala i njegova mladenačka literarna ostvarenja poput Dnevnika (1834–40), sa zapisima o topličkome kupalištu, životu na Tonimiru, obiteljskim prilikama i domoljubnim domjencima, potom pripovjetke Jelena ili Dolica kod Bednje (1836), opis topličkoga krajolika i bolesnika na liječenju u topličkome kupalištu u vrijeme napoleonskih ratova te Juran i Sofija, prve drame izvedene na hrvatskome jeziku. U Tonimiru je nastao i prvi Kukuljevićev značajan etnografsko-etnološki rad, autorska zbirka Narodne pěsme puka hàrvatskoga (pridodane osobnim pjesmama u četvrtoj knjizi Različitih dela, 1847), za koju je prikupio više od stotinu narodnih pjesama s cjelokupnoga hrvatskoga kulturnog prostora na kajkavskome, čakavskome i štokavskome govoru. Istraživački interes za narodne običaje i vjerovanja u topličkome kraju potvrđuju brojni Kukuljevićevi autografi, a bavljenje kulturnim spomenicima Varaždinskih Toplica, a i širega područja Zagorja, njegovi osobni prinosi o arheološkim nalazima kao i epigrafski prilozi poput brojnih opisanih natpisa u knjizi Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah it.d. u Hrvatskoj i Slavoniji (1891). U toj je knjizi donio natpise na latinskome, njemačkome i hrvatskome jeziku, među kojima i 50-ak natpisa sa crkava na području Hrvatskoga zagorja. U Tonimiru je Kukuljević također pripremao političke članke, među ostalima i poznati cenzurirani dopis upućen 20. III. 1842. iz Varaždina Narodnim novinama. Nakon što je posjed zbog dugova bio prisiljen prodati zagrebačkomu Kaptolu, koji je ondje potom uredio izletište, smjestio se u kuriju (obiteljsko nasljeđe supruge Kornelije) u Puhakovcu kraj Svetoga Križa Začretja, gdje je živio do smrti. U Pěsmarici (1842), zbirci rodoljubnih pjesama više autora, objavio je pjesmu Horvatsko Zagorje iz 1841. koja završava stihovima: »Da! Zagorje za gorami / / Biser medju krainami, / Gdě se ime slavsko hrani, / I ilirsko krěpko brani; / I budućnost gdě se gleda, / I narodnost zatàrt neda: / Ej, Horvatsko Zagorje, / Milo, milo Zagorje.«
Po njemu je 1968. nazvana knjižničarska nagrada Kukuljevićeva povelja, a 1993. izdana je poštanska marka s njegovim likom. Njegovo ime nose osnovna škola i vokalni sastav u Ivancu. Na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga u Zagrebu među poprsjima šest hrvatskih velikana nalazi se i njegovo poprsje, djelo kipara R. Valdeca (1911). Rukopisna mu se ostavština nalazi u Arhivu HAZU u Zagrebu, Državnome arhivu u Varaždinu, Gradskome muzeju Varaždin, Hrvatskome državnom arhivu i NSK-u. Od 1995. Ogranak Matice hrvatske Varaždinske Toplice ogranizira godišnju književno-znanstvenu manifestaciju Kukuljevićevi dani, u okviru koje je 2009. obilježena i 120. godišnjica Kukuljevićeve smrti, a znanstveni radovi objavljuju se u zbornicima Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama (2002, 2004. i 2007). Po obiteljskome posjedu Tonimir nazvana je i nakladnička kuća iz Varaždinskih Toplica, osnovana 1994.
LIT.: B. Kukuljević Sakcinski, Mladost Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, Zagreb 1907. • M. Kurelac, Ivan Kukuljević Sakcinski – život i djelo, Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, 1994, 6–7. • I. Mandušić i V. Flego, Kukuljević Sakcinski, Ivan, Hrvatski biografski leksikon, 8, Zagreb 2013.
I. Mandušić i R.