kurije

Grančari, XVIII. st., Zlatar Bistrica

Lovrečan, XVIII. st.

Vidovec, XVIII. st.

kurije, kuće nižega i sitnoga plemstva smještene na plemićkim posjedima i okružene gospodarskim zgradama. Razlikuju se od dvoraca skromnijim izgledom i namjenom jer nemaju karakter ladanjskoga boravišta, već služe za vođenje gospodarstva i trajno obitavanje posjednika. Kurijalni kompleks sadržava feudalni stambeni dio (kurija, travnate površine s prilazima, vrtni portali, ograde) i gospodarski dio (gospodarske zgrade, dvorište, kuhinjski vrt, ljekarnički vrt, voćnjak, ribnjaci, polja, vinogradi, pašnjaci, šume) koji zajedno tvore ambijentalnu organizaciju spomeničkoga kompleksa.

izgradnja kurija. Krajem XVI. st., nakon poraza osmanske vojske kod Siska (1593), feudalci napuštaju vrletne gradove, te na alodijima grade dvorce i kurije, što se nastavlja i tijekom XVII. st. Prve kurije većinom su bile drvene, a u XVIII. i XIX. st. zamjenjuju ih uglavnom jednokatne zidanice. Kurija u Ratkovcu spominje se 1563 (današnja zidanica građena je krajem XVIII. st.), kurija u Mihovljanu 1588 (danas su ondje dvije zidane kurije iz prve polovice XIX. st.), kurija Trnovec 1588 (današnja kurija sazidana je polovicom XVIII. st., a njezin je aneks iz 1800). U listini iz 1639. spominje se kurija na posjedu Lenišće sa zidanim prizemljem i kanatnom konstrukcijom kata (pročelja preoblikovana krajem XIX. st.). Ranobaroknu zidanu kuriju u Veternici podignuli su pavlini 1641. Kurije Čalinec i Kalinovec izgradili su Patačići polovicom XVII. st. U baroknome i kasnobaroknome razdoblju (XVIII. st.) podignute su jednokatne zidanice koje su se očuvale do danas: Biškupec, Obrež, Grana, Vidovec, Trnovec, Zagorska Sela, Razvor, Lovrečan, Donja Bedekovčina, Zlatar, Borkovec, Ratkovec, Budinščina, Beretinec i Komar. Od drvene barokne gradnje očuvane su jednokatna kurija Donje Škaričevo i Grančari. Na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. i tijekom prve polovice XIX. st. podižu se klasicističke kurije Donji Kraj, Vižovlje, Hijacintovo, Završje Belečko, Husinec Donji, Pešćeno, Turnišće Gornje, Pišćanovec, kurija u Tuheljskim Toplicama, dvije kurije u Mihovljanu te aneks uz kuriju Trnovec. Od sredine XIX. do početka XX. st. grade se kurije u duhu historicizma. Tome razdoblju pripadaju kurije Oratje, Čret, Valentinovo, Ladislavec, Cerje Nebojse, Fallerovo (Pahinsko) kraj Ivanca, kurija u Gornjoj Pušći i kurija Jelačić u Donjoj Batini.

tlocrt i prostorna koncepcija. Zagorske kurije većinom su jednokrilne i jednokatne građevine, pravokutna tlocrta, završene visokim dvostrešnim krovištem sa zabatnim skošenjima. Neke imaju tlocrt u obliku slova »L« (Lovrečan, Veternica, Ratkovec, Turnišće Gornje). Katkad su djelomično usječene u padinu brijega, pa su sa začelja prizemne, a s pročelja dvoetažne. Takve su kurije u Trnovcu, Mihovljanu, Završju Belečkome i Zagorskim Selima. Prostorna koncepcija veže se uz tradicionalnu shemu baroknoga dvorca, odnosno podjelu na središnju i bočne zone. U središnjoj zoni prizemlja prostrano je predvorje sa stubama za kat, te po jedna ili dvije prostorije na bočnim stranama. Na katu središnju zonu zaprema »palača« (središnja dvorana) i predvorje sa stubama, te po jedna ili dvije prostorije na bočnim stranama. Kod kurija s tlocrtom u obliku slova »L« javlja se odstupanje od tradicionalne sheme, no »palača« je gotovo uvijek u središnjem dijelu na katu, osim u kuriji Budinščina.

pročelja. Pročelja zagorskih kurija znatno su skromnija od pročelja dvoraca, no unatoč tome besprijekorno su stilski definirana. Ranobarokna kurija u Veternici ima jednostavna glatko žbukana bijela pročelja. Na prozorskim otvorima su jednostavni klesani okviri s profiliranim natprozornicima. U baroknome razdoblju na fasadnim plohama javljaju se razdjelni etažni vijenci, lezenske rasčlambe katnih ploha i trake rustike na plohama prizemlja. U doba klasicizma karakteristične su altane s ogradama od kovanoga željeza, portici i timpanoni.

unutrašnjost. U unutrašnjosti baroknih kurija prostorije na prvome katu najčešće su završene bačvastim stropovima u kombinaciji sa štukaturama (Zagorska Sela, Razvor, Trnovec, Grana), a u prizemlju su češki (predvorje) i bačvasti svodovi sa štih kapama nad ostalim prostorijama. Izuzetak je kurija Budinščina koja u prizemlju ima »palaču« i dvije prostorije presvođene visokim koritastim svodovima s posebno vrijednim štukaturama. U drugim baroknim kurijama na katu su ravni stropovi, a u prizemlju bačvasti i češki svodovi (Lovrečan, Donja Bedekovčina, Borkovec, Ratkovec). Za klasicističke kurije karakteristični su ravni stropovi na katu, te češki svodovi u prizemlju. U doba historicizma u prizemlju se izvode pruski svodovi (Ladislavec). Izvorni interijerski inventari kurija nisu očuvani, osim fragmentarno pokoja stilska peć, kamin ili nešto namještaja (Oratje, Donje Škaričevo, Trnovec, Razvor, Vižovlje, Budinščina). U kuriji Jelačić u Donjoj Batini očuvan je iznimno vrijedan obiteljski inventar (namještaj, obiteljski portreti, porculan, staklo, srebro).

kućni oltari. Sakralni sadržaj u kurijama najčešće je kućni oltar u posebno oblikovanoj niši, obično u predvorju »palače«. Niša je opremljena oltarnom plohom i oslikanim vratnicama. Kada se otvore vratnice, predvorje se koristi kao prostor kućne kapelice, što pokazuju kurije u Donjoj Bedekovčini (niša u predvorju prvoga kata s vratnicama koje su oslikane u doba baroka) i u Borkovcu. Barokna drvena kurija Donje Škaričevo ima kapelu u erkeru na prvome katu. U Budinščini se iz »palače« ulazi u malu prostoriju namijenjenu kućnoj kapelici. Uz sjeverozapadni zid ranobarokne kurije u Veternici podignuta je kapela, u koju se ulazi iz trijema kroz očuvana ranobarokna rezbarena vrata.

gospodarski sklop. Sastavni dio kurijalnoga sklopa bile su gospodarske zgrade, koje najčešće okružuju prostrano gospodarsko dvorište neposredno uz kuriju, te se kroz to dvorište prilazi kuriji. Pojedine gospodarske prostorije nalaze se u prizemlju ili podrumu kurije (ostave, smočnice, pivnice, pelnice). Zasebno podizane gospodarske zgrade bile su štale, konjušnice, kokošinjci, svinjci, sjenici, kukuružarnici, vršilnice, žitnice, krušne peći, mljekare, sirnice (prozračne drvene građevine za sušenje sira), kovačnice i mlinovi. U gospodarskome dvorištu redovito se nalazi bunar, a uz kuriju kuhinjski vrt i voćnjak, a ponegdje i ljekarnički vrt. Od XVII. st. izvode se ribnjaci kao gospodarska površina. Uz gospodarski blok nadalje se nižu polja, vinogradi, pašnjaci te pripadajući šumarak kao obvezatni dio gospodarstva. Uz kurije uglavnom nema perivoja, katkad su to nasadi pojedinačna ukrasnog drveća (nastali kasnije) i travnate površine s prilazima, neposredno do kojih dopiru agrikulturne površine.

posjednici kurija. Imanja s kurijama davala su se u zakup, nasljeđivala i po ženskoj liniji i davala u miraz, te naposljetku prodavala. Plemstvo višega ranga (magnati) u različitim je razdobljima posjedovalo više dvoraca i vlastelinstava te veći broj imanja s kurijama (grofovske obitelji Drašković, Rattkay, Erdődy, Keglević, Oršić i Patačić). Polovicom XVIII. st. grofovi Sermage od Susedgrada i Medvedgrada postali su magnati, jer je Julijana Sermage nakon deset godina dobila parnicu s Crkvom, kao pravni nasljednik iznimno bogata grofa Čikulina. Kurija Trnovec najbolji je primjer zamršena tijeka izmjena posjednika: nastala je 1570-ih u okviru kurijalizacije na dijelu velikoga krapinsko-kostelskog vlastelinstva u vlasništvu Mihajla Sekelja, koji je 1588. založio kurije u Trnovcu, Mihovljanu i Erpenji plemićima Jurju Mikuliću i Mihajlu Wrnoczyju, a 1593. Ivanu Draškoviću. God. 1602. silom je povratio založeno. Nasljednik Fridrih Sekelj 1610. založio je svoju polovicu krapinsko-kostelskih posjeda Ivanu Kegleviću; Franjo Keglević 1645. založio je Matiji Oršiću plemićko dobro Trnovec, koji je potom bio u vlasništvu Patačića (crtež kurije Trnovec nalazi se u kodeksu Status familiae Patachich, 1740), zatim Alfreda baruna Rukavine od Vidovgrada, te ženidbenom vezom obitelji Igálffy, koja je i današnji vlasnik.

Uz neke kurije povezana su poznata imena iz političkoga i kulturnoga života Hrvatske. A. Mihanović često je boravio u kuriji u Tuheljskim Toplicama (njegova sestra bila je udana za vlasnika kurije Josipa Briglevića). Zagrebački biskup Josip Galjuf potječe iz kurije u Zagorskim Selima. S. Erdődy Rubido rođena je u kuriji Razvor koja je bila u posjedu hrvatskoga bana Ivana Erdődyja. Književnik J. Leskovar živio je u kuriji Valentinovo. Kurija plemićke obitelji Vinković na imanju Ladislavec bila je okupljalište iliraca. Imanje i kurija Husinec Donji bili su u vlasništvu podžupana Karla Balogha. Ženidbenom vezom vlasnikom kurije Pešćeno postao je D. Kušlan.

današnje stanje. Zamiranjem feudalnoga načina života i ukinućem kmetstva u Hrvatskoj 1848. započelo je propadanje kurija, a nastavilo se nakon Prvoga svjetskog rata provedbom agrarne reforme i smanjenjem plemićkih posjeda. Nakon Drugoga svjetskog rata nastavilo se ubrzano propadanje uz mnogobrojne devastacije, ponajviše zbog neprimjerena korištenja, nedopustive prenamjene i pregradnje, a posebno zbog trajna neodržavanja. Kako je riječ o manjim stambenim objektima, većina kurija ostala je u privatnome vlasništvu.

Kurije Oratje, Donje Škaričevo, Trnovec, Budinščina, Donja Batina i Grančari primjereno su održavane. Kurija Vižovlje vrhunski je obnovljena za rezidencijalnu namjenu imućnoga vlasnika. Interijer je opremljen klasicističkim stilskim namještajem i detaljima, a kamin od crnoga mramora i izvorne peći restaurirani su. Na mjestu kurije Čret, koja je bila porušena, podignuta je replika. Kurije Donji Kraj, Dubrovčan, Lenišće, Borkovec, Ratkovec, Završje Belečko, Turnišće, Čalinec, Kalinovec, Obrež i Komar doživjele su mnogobrojne prenamjene i pregradnje, ali su se ipak očuvale. Zbog nekorištenja i trajna neodržavanja propale su kurije Luka, Ladislavec, Husinec Donji, Beretinec i Cerje Nebojse. Kurijalni kompleksi Lovrečan i Pešćeno adaptirani su za potrebe drvne, odnosno mesne industrije.

LIT.: A. Horvat, Spomenici kulture SR Hrvatske: njihova rasprostranjenost i opća valorizacija, Zagreb 1971. • V. Marković, Barokni dvorci Hrvatskog Zagorja, Zagreb 1975. • M. Beusan, Prilog istraživanju dvoraca i kurija Hrvatskog zagorja: efikasnija zaštita i turizam (magistarski rad), Zagreb 1989. • M. Obad Šćitaroci, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja, Zagreb 1991.

M. Beusan