Langobardi

Langobardi, germanski narod podrijetlom iz Skandinavije. Smatra se da im je prvotno boravište bilo u južnoj Švedskoj, odakle su prešli u krajeve južno od Baltika. Arheološki nalazi potvrdili su njihovu prisutnost na području uz donju Labu u I. st. pr. Kr. Spominje ih Tacit u I. st., navodeći da su malobrojni, ali odvažni i dobri ratnici. U V. st. njihovo se sjedište s Labe premjestilo na Dunav. Sredinom VI. st., uz dopuštenje bizantskoga cara Justinijana I., naselili su se u Panoniji i Noriku, kojemu je tada pripadao velik dio Zagorja. Sudjelovali su na bizantskoj strani u borbama s Gotima, kao i u sukobima s drugim germanskim narodima u Karpatskoj kotlini. Nakon što su u savezu s Avarima 567. porazili svoje najveće protivnike Gepide, 568. započeli su invaziju na Italiju. U sedmome desetljeću VI. st. napustili su dijelove Panonije, ali su u svojoj vlasti zadržali pojedina područja u Gornjoj Panoniji, Noriku i istočnim dijelovima Italije, koji su nakon 582 (pad Sirmija u avarske ruke) bili pod stalnim pritiskom Slavena, koji su u zajedništvu s Avarima prodirali na to područje. U posljednjim desetljećima VI. st., zbog teških i dugogodišnjih borbi, što pokazuju ruševine i palež na pojedinim visinskim utvrdama i naseljima, posebno na Ajdovskome gradecu kraj Sevnice i u Loboru (Majka Božja Gorska), povukli su se do rijeke Soče, koja je u sljedećim stoljećima postala njihovom zapadnom granicom. Nakon zauzimanja Italije, osim povremenih manjih sukoba, ostali su u dobrim odnosima s Avarima. Njihov dolazak pod franačku vlast 774. doveo je do avarske intervencije u sjevernoj Italiji, što je bio jedan od povoda za franačku reakciju. Karlo Veliki Avare je potpuno uništio 802. Iz langobardskoga područja tijekom IX. st. dolazili su činovnici i misionari u franačku Panoniju.

K. Filipec