lepoglavsko vlastelinstvo

lepoglavsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro. Tijekom srednjega i novoga vijeka nalazilo se u sklopu Zagorske županije (XI. st. – kraj XIII. st.), Zagorskoga distrikta Varaždinske županije, Zagorske grofovije (1399–1488) te naposljetku Zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria) sve do ukidanja kmetstva 1848. Obuhvaćalo je jugozapadne dijelove doline rijeke Bednje, dio masiva Ivanščice uz kanjon Očure te šire brežuljkasto područje oko Gore Veterničke. Na sjeveru je graničilo s trakošćansko-kameničkim, odnosno trakošćansko-klenovničkim vlastelinstvom, na istoku s belsko-ivanečkim vlastelinstvom, na jugu s oštrcgradskim i loborskim vlastelinstvom te na zapadu s krapinsko-kostelskim vlastelinstvom. Njegovo je središte od početka XV. st. bilo u pavlinskome samostanu u Lepoglavi. Jezgru lepoglavskoga vlastelinstva činio je posjed srednjovjekovne utvrde Lepoglava s naseljima Lepoglava, Sestrunec, Očura, Purga i Bulišinec, koji je hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Herman II. Celjski izuzeo iz sastava svojega trakošćanskog vlastelinstva i darovao pavlinima. Poslije se ono proširilo na selo Gredu kraj Maruševca te naposljetku na sela Grgurovec i Kuzminec, koji je zagorski grof Ulrik II. Celjski sporazumno dao 1455. pavlinima u zamjenu za selo Gredu. U takvome se teritorijalnome obliku održalo do 1507, kada je Beatrica Frankapan, udovica I. Korvina, lepoglavskim pavlinima darovala zemlje i naselja Veliku, Bratilovec, Krasetinec, Dvorec, Zareberje i Brezovec, odnosno do 1720, kada im je grofica Marta Terezija Patačić, udana Lamberg, darovala zemljišni posjed Šikad. Time je vlastelinstvo dobilo svoj konačan oblik te ga sačuvalo do 1786, kada je austrijski car Josip II. ukinuo pavlinski red te zaplijenio sva njihova imanja. Do početka XV. st. nalazilo se u sklopu zagorskoga desetinskog kotara. Glavna je gospodarska grana vlastelinstva bilo vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži, uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo) te pčelarstvo. Tako su potkraj XV. st. lepoglavski pavlini posjedovali devet gorica (Travnik, Lepoglava, Dolovec, Podgorje, Prigorje ili Veternica, Krepičevac, Oretarovec, Dvarc i Krazetinec) s više od 180 vinograda. Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva. Dodatni su prihod ostvarivali mitnica u Očuri, prenoćište u samostanu, tri velika godišnja sajma u svibnju, srpnju i rujnu te naposljetku iskorištavanje samostanskih šuma na Očuri, odnosno Ivanščici. Ubrajalo se među manja i slabije naseljena vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj, osobito u doba osmanske navale na Hrvatsku tijekom XV. st., kada je Ivaniš Korvin utvrdio samostan. Među stanovnicima vlastelinstva najbrojniju skupinu podložnika činili su kmetovi.

U sklopu vlastelinstva nalazilo se trgovište Lepoglava. Po poreznim popisima, u njem je početkom XVI. st. živjelo 38% od ukupnoga broja stanovnika vlastelinstva, a taj se omjer održao i poslije, unatoč tomu što je pravni položaj lepoglavskih stanovnika bio u svemu izjednačen s položajem kmetova. Uz lepoglavsko trgovište, na vlastelinstvu su se nalazila još i naselja Sestrunec, Očura, Purga, Bulišinec, Gregurovec, Krepčnec, Kuzminec, Velika, Bratilovec, Krasetinec, Dvorec, Zareberje, Brezovec i Šikad.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980. • isti, Pavlini i njihovi feudalni posjedi, u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244–1786 (katalog izložbe), Zagreb 1989. • N. Budak, Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku, Zagreb–Koprivnica 1994.

K. Regan