Lerchinger, Anton Jožef

Anton Jožef Lerchinger, Uznesenje Blažene Djevice Marije, 1770-ih, crkva Majke Božje Jeruzalemske, Trški Vrh

Lerchinger, Anton Jožef (Lehinger, Lerrhinger, Lörchinger; Antun Josip), slikar (oko 1720 – nakon 1787). Sredinom XVIII. st. nastanjen je u slovenskome Rogatcu. Bio je pomoćnik ptujskoga slikara Franca Antona Pachmayra, s kojim je oslikao kapelu Žalosne Gospe u župnoj crkvi sv. Jurja u Ptuju (1741), i učenik gradačkoga slikara Johanna Chrysostoma Vogla (prije 1748). Pretpostavlja se da je oko 1750. radio s I. K. Rangerom (Varaždin) i štajerskim slikarom Johannom Waitenhillerom (crkva sv. Roka u Šmarju pri Jelšah). S mnogobrojnim pomoćnicima ili suradnicima (arhivski potvrđen jedino zagrebački slikar Antun Archer) ostvario je značajan opus u Štajerskoj i Hrvatskoj (najviše Hrvatsko zagorje, Zagreb), slikajući pod utjecajem štajerskoga, tirolskoga i bavarskoga baroknog slikarstva prve polovice XVIII. st., i to posredstvom grafika Johanna Georga Bergmüllera i Andree Pozza, po kojima je radio u crkvama, kapelama i dvorcima plemićkih obitelji. Njegovo jedino signirano djelo crtež je Smrt Franje Ksaverskoga. Oženio se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Taborskome. Pripisivao mu se oslik u crkvi uvriježeno datiran 1750–51, ali kako su novi arhivski podatci pomaknuli dataciju između 1742. i 1748, smatra se da je radio u okviru radionice F. A. Pachmayra. Pripisuje mu se i oslik kapele sv. Ane u Završju Začretskome (1755–60). U kapeli sv. Franje Ksaverskoga, u dvorcu grofova Oršić u Gornjoj Stubici, naslikao je, značajkama rokokoa, iluzionistički oltar sa slikom svetčeve smrti na zidu i kupolu sa četiri alegorijska lika, kontinenata i isusovačkih zavjeta na svodu (između 1756. i 1762). Po grafikama Bergmüllera, četiri prozorske niše na zidu sobe dvorca Miljana oslikao je s osam rokokoovskih scena pastoralnih alegorija četiriju godišnjih doba (1763). Oslikao je i proštenjarsku crkvu Majke Božje Jeruzalemske na Trškome Vrhu: prikazi Marijina života okružuju Legendu o Majci Božjoj Jeruzalemskoj u središtu svoda svetišta, a u lađi starozavjetni prikazi okružuju središnji prizor Uznesenja Blažene Djevice Marije (1772. ili 1777). Pripisuju mu se oslici u crkvama sv. Ivana Krstitelja u Koprivničkome Ivancu (1768), sv. Kuzme i Damjana u Kuzmincu (između 1770. i 1784), sv. Martina u Martijancu (između 1775. i 1787), Sv. Križa u Križovljanu (bez bliže datacije), sv. Nikole u Hrašćini (prije 1754. ili oko 1790. njegovi nekadašnji pomoćnici), sv. Marije Magdalene u Višnjici kraj Sopja (1776) i Presvetoga Trojstva u Visokome (između 1770. i 1780), koji nisu isključivo njegov rad jer se raspoznaju radovi radionice i sljedbenika. Smatra se da je oslik kapele Majke Božje u zagrebačkoj Novoj Vesi iz 1778. njegov posljednji samostalan rad. Temeljem stilskih i ikonografskih sličnosti s freskama u Miljani pripisuju mu se ulja Riječni pejzaž iPejzaž s likovima u Hrvatskome povijesnom muzeju i jedanaest slika velikoga formata vojničkih prizora u zagrebačkim Banskim dvorima. Unatoč tomu što njegov štajerski i hrvatski opus, u kojem je spajao arhitektonski iluzionizam, voluminozne figure i rokokoovski nježan kolorit i razigranost, nije u potpunosti utvrđen, te unatoč velikomu udjelu pomoćnika u radovima, ubraja se među najutjecajnije kasnobarokne i rokoko slikare druge polovice XVIII. st.

LIT.: M. Repanić-Braun, Autor zidnih slika u crkvi sv. Ivana na Novoj Vesi – Lerchinger ili Archer?, Acta historiae artis Slovenica, 2002, 7. • A. Cevc, Anton Jožef Lerhinger, Ljubljana 2007.

A. Kaniški