Leskovar, Janko
Leskovarova rodna kuća, Valentinovo kraj Pregrade (foto: Delzeta / TZ područja Srce Zagorja)
Leskovar, Janko, pisac (Valentinovo, 12. XII. 1861 – Valentinovo, 4. II. 1949). Osnovnu školu polazio je u Pregradi i Zagrebu, gimnaziju u Zagrebu i Karlovcu, a preparandiju je završio 1880. u Zagrebu. God. 1881–83. radio je kao učitelj u Slavoniji, potom do 1897. u Hrvatskome zagorju (Prišlin, Krapina; 1889–96. ravnatelj u Krapinskim Toplicama), od 1900. u Karlovcu i od 1906. u Zagrebu. Bio je županijski školski nadzornik, 1908. u Osijeku, te do umirovljenja 1914. u Zagrebu. Reaktiviran 1920, učiteljevao je u Lovrečim Selima do ponovnoga umirovljenja 1922. U književnosti se javio na zalasku realizma kao već formiran pisac pripovijetkom Misao na vječnost uVijencu 1891. te nastavio suradnju u periodicima Agramer Zeitung, Narodne novine, Smilje, Nada, Die Drau, Na domaćem ognjištu, Agramer Tagblatt, Slovenski jug, Hrvatska njiva, Zagreber Tagblatt, Hrvatski dnevnik i dr. Odmaknut od kanona realističke proze i nacionalno-socijalnih preokupacija te vidljivo povezan s hrvatskom proznom tradicijom (K. Š. Gjalski), a i europskim književnim i filozofskim poticajima (Ivan Sergejevič Turgenjev, Paul Bourget, Arthur Schopenhauer, Emanuel Swedenborg, Eduard von Hartmann), najvećim dijelom pripovjednoga opusa (Misao na vječnost, Katastrofa, 1892; Poslije nesreće, 1894; Jesenski cvijeci, 1897; Priča o ljubavi, 1900; Kita cvijeća, 1903; Kraljica zemlje, 1905) i romanima Propali dvori (1896) i Sjene ljubavi (1898), skupljenima u zbirkama Pripovijesti (1917. i 1944) i Djela (1953), posve se uklopio u modernistički prozni model s prototipom antijunaka fin de sièclea, rezigniranoga hrvatskog intelektualca koji pod represivnim Khuenovim režimom pada u beznađe i pesimizam. Već u prvoj noveli likom tankoćutnoga, psihički nestabilnoga učitelja Đure Martića započinje oblikovanje neaktivnih, kontemplativnih i kolebljivih junaka, opterećenih sindromom prošlosti, koji, zaokupljeni unutarnjim proživljavanjima, košmarnim snovima te intelektualističkim analizama, u ponajboljim godinama života tonu u osamljenost, razočaranje ili ludilo. Stoga mu u većini djela, skromna tematskog raspona, dominiraju nervozni dekadentni likovi, »leskovarci« – nedjelatni i neodlučni, socijalno i klasno uvjetovani patnici, slomljeni egizistencijalnom zbiljom (Fran Ljubić – Katastrofa ), sputani krutim moralnim obzirima, strahom od života i gubitkom samopouzdanja (Ivan Ivanović – Poslije nesreće; Pavle Petrović – Propali dvori; vlastelin Imrović –Jesenski cvijetci ), zaneseni preljubnici koji postaju čak i ubojice (Miroslav Tihanović – Priča o ljubavi ) ili malodušni pasivisti, usmjereni isključivo na vlastiti unutarnji svijet (Marcel Bušinski – Sjene ljubavi ). Zaokupljen ponajviše nesretnom i neostvarenom ljubavi te odnosom muškarca i žene, Leskovar vješto varira iste baladeskne motive, temeljeći naraciju na jednostavnim kompozicijama i sažetim fabulama s redukcijom akcije i prevagom refleksije. Pritom se oblikovanjem neaktivnih, introvertiranih junaka i primarnim usmjerenjem na njihov emocionalni i duševni život potvrđuje kao pisac psiholoških nijansi te pisac ugođaja, koje često uokviruje impresionističkim, stiliziranim opisima krajolika, odslikavajući njima duševna stanja junaka. Stoga mu i humanizirani pejzaž poprima ponajprije univerzalne, simboličke konotacije, a manje regionalne, zavičajne značajke, premda radnju smješta na konkretne lokacije Hrvatskoga zagorja (Krapinske Toplice, Zabok, Pregrada, Vrtnjakovec) te su u kraćim opisima prepoznatljive tipične značajke zagorskoga prostora i specifičnosti njegova ozračja (opis Tihanovićeve kurije uz cestu za Krapinske Toplice – Priča o ljubavi; opis puta Frana Ljubića cestom prema Zaboku te doline prema Vrtnjakovcu – Katastrofa; Ljudmilin put u crkvu u zimsko jutro, Borkovićevo vlastelinstvo te slike brežuljaka s vinogradima i klijetima u Dobrovcu – Propali dvori ). U nekoliko pripovijesti okreće se društvenoj tematici s elementima naglašene socijalne dimenzije (Patnik, 1900; Bez doma, 1901; Izgubljeni sin, 1903). Autobiografske zapise Janko Leskovar o sebi iO slučaju Janka Leskovara objavio je u Vijencu (1944, 1), odlomci kojih su tiskani i u Hrvatskome zagorju (2004, 2–3). Tematskom i naracijskom strukturom njegov prozni opus potvrđuje iskorak iz tradicijske realističke književne koncepcije te ga hrvatska književna kritika određuje kao anticipaciju hrvatske književne moderne. Zastupljen je u izborima Hrvatski pripovjedači (1907) Milana Ogrizovića i Hrvatski pripovjedači (1917) Branka Vodnika, Hrvatski pripovjedači osamdesetih i devedesetih godina (1935), Antologija hrvatske novele (1997), Antologija hrvatske kratke priče (2001), Hrvatski pripovjedači (2001), Tijelo tvoje duše (2004) i Još uvijek lijepe (2009) te prevođen na njemački, engleski, francuski, talijanski, češki, mađarski, slovenski i španjolski jezik te esperanto. Promicao je odgojno-obrazovni rad te bio djelatan u povjerenstvima za hrvatski jezik i kao predavač na učiteljskim tečajevima Saveza učiteljskih društava (1906). Po njem je nazvana osnovna škola u Pregradi, gdje se od 1991. održava kulturna manifestacija Dani Janka Leskovara, a 1992. ondje je održan znanstveni skup te pokrenuta edicija Zagorski cvijeci, u kojoj su objavljene dvije knjige Sabranih djela. Leskovarovu rodnu kuću u Valentinovu Ministarstvo kulture i medija RH zaštitilo je kao nepokretno kulturno dobro te je upisana u Registar kulturnih dobara RH. Kuću su početkom 2019. od privatnih vlasnika otkupili Krapinsko-zagorska županija i Grad Pregrada. Stradala je u potresu 2020. te su godinu poslije započeli radovi na konstrukcijskoj obnovi, a potom radovi na cjelovitoj i energetskoj obnovi. Nakon dovršetka unutarnjega uređenja bit će pretvorena u centar s multifunkcionalnom dvoranom u prizemlju te s multimedijalnim prostorijama i Leskovarovom spomen-sobom na katu.
LIT.: I. Frangeš, Predgovor, u: J. Leskovar, Pet stoljeća hrvatske književnosti, 59, Zagreb 1963. • A. Flaker, Turgenjevljevi sljedbenici u hrvatskoj noveli, u: Književne poredbe, Zagreb 1968. • M. Cerovac, Janko Leskovar, Rad JAZU, 1969, 355. • C. Milanja, Janko Leskovar, Zagreb 1987. • Zbornik radova o Janku Leskovaru, Pregrada 1992. • M. Šicel, Književno djelo Janka Leskovara, u: Sabrana djela, 1, Pregrada 1993. • K. Nemec, Povijest hrvatskog romana od početaka do kraja 19. stoljeća, Zagreb 1994. • M. Šicel, Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća, 3, Zagreb 2005.
N. Videk