Ljubešćica (naselje)

župna crkva Majke Božje Snježne, 1777.

ulica s tradicijskim kućama

Ljubešćica, naselje i upravno središte istoimene općine u Varaždinskoj županiji; 1211 stanovnik. Smjestilo se manjim dijelom u dolini rijeke Bednje, a većim dijelom na sjevernim padinama Kalnika, uz cestu u smjeru Novi Marof–Varaždinske Toplice. U XIV. st. dobro Ljubešćica pripadalo je gradu Velikome Kalniku, od 1673. varaždinskim isusovcima, a početkom XVIII. st. grofu Orahociju. Samostalnom župom Ljubešćica je postala 1789. nakon odcjepljenja od župe Varaždinske Toplice. God. 1818. dobila je status trgovišta. Kako je srž gospodarstva u XIX. st. činilo stočarstvo, u naselju su se održavali stočni sajmovi sve do 1970-ih godina. Industrija građevnoga materijala Kaming d.d. Ljubešćica odvojila se 1990. od Industrije građevnoga materijala »Lepoglava«, osnovane 1959. Osnovna škola u Ljubešćici utemeljena je 1855, a zgrada za potrebe škole podignuta je u naselju 1861. Od 1966. do 1970. djelovala je kao područna škola u sastavu škole u Varaždinskim Toplicama. God. 1986. podignuta je nova školska zgrada. Društvenomu životu stanovništva pridonose različite udruge i društva: DVD (1932), lovačko društvo (prvo osnovano nakon Prvoga svjetskog rata, drugo 1947), sportsko društvo (2004), KUD (2005), biciklistički klub (2009) i stolnoteniski klub (2009). U najstarijem dijelu naselja očuvana je tradicijska građevna struktura. Parcele su izdužene i nanizane okomito uz glavnu cestu. Prizemne su stambene građevine užim, zabatnim pročeljem okrenute na ulicu, a u dvorišnom dijelu nižu se gospodarske i pomoćne građevine. U središtu naselja barokna je župna crkva Majke Božje Snježne, podignuta 1777. na mjestu porušene drvene kapele sv. Antuna, koju je 1725. dao izgraditi grof Orahoci. Jednobrodna je građevina s polukružnom apsidom. Masivni kvadratni zvonik u pročelju ima bridove ojačane rustikom. Crkva je 1795. proširena, a 1877. oslikana. U svetištu je glavni oltar Majke Božje Snježne sa skulpturom Majke Božje između skulptura sv. Petra i sv. Andrije te sv. Pavla i sv. Josipa; na atici je slika Presvetoga Trojstva. U brodu se nalaze pokrajnji oltari Ranjenoga Isusa i sv. Antuna Pustinjaka opata. God. 1885. crkva je stradala u požaru, a nakon obnove 1908. talijanski slikar Osvaldo Bierti oslikao je svod svetišta medaljonima s prikazima svetih Ćirila, Metoda, Augustina i Ambrozija, a svod broda prikazima svetih Barbare, Katarine, Roka i Florijana. U novije doba dograđena je sakristija, a jednostavna vanjština crkve potpuno je obnovljena. Ispred crkve 2000. postavljen je kip Alojzija Stepinca. Nasuprot crkvi jednokatni je župni dvor, za koji se pretpostavlja da je građen u prvoj polovici XIX. st. kao prizemnica, a kat mu je vjerojatno dodan poslije. U blizini je kuća Šoštarić, visoka izdužena prizemnica. Na baroknome kamenom portalu podrumskoga ulaza uklesana je godina 1851. Glavno južno pročelje raščlanjeno je lukovima (podrum i trijem prizemlja). Spomenik braniteljima poginulima u Domovinskome ratu podignut je u naselju 2003.

Ugljenokop mrkoga ugljena Ivanopolje (Ivanovo polje) nalazi se uz istočni rub doline rijeke Bednje, 2 km južno od Ljubešćice. Ugljenonosne naslage oligomiocenske starosti protežu se duž sjevernih pobočja Kalnika, koje je kredne i trijaske starosti. Nagnute su prema sjeveru, a zastupljene su glinama, laporima i pijescima. Eksploatacija ugljena započela je 1892. God. 1919. u rudniku je bilo zaposleno 60 rudara, a vlasnici su mu bili Concordia rudarsko dioničko društvo i Zagorsko ugljeničko dioničarsko društvo. Od 1923. rudnik je bio u vlasništvu tvrtke URITAD (Udruženi radnici i talionice, akcionarsko društvo), od 1948. bio je samostalno poduzeće, 1951. ušao je u sastav Konjščinskih ugljenokopa, a od 1955. djelovao je samostalno. Do 1959. iscrpljen je kvalitetni ugljenonosni sloj te je ugljenokop zatvoren. U razdoblju 1946–59. otkopano je 252 744 tone ugljena.

LIT.: J. Lakatoš, Industrija Hrvatske i Slavonije, Zagreb 1924. • S. Marković, Hrvatske mineralne sirovine, Zagreb 2002. • J. Vragović i I. Ratković, Ljubeščica – povijest župe, mjesta i narodni običaji, Ljubeščica–Novi Marof 2005.

A. Kaniški, M. Melem Hajdarović i R.