loborsko vlastelinstvo

loborsko vlastelinstvo, srednjovjekovno i novovjekovno zemljišno dobro na južnim padinama Ivanščice u središtu Hrvatskoga zagorja. Tijekom srednjega i novoga vijeka nalazilo se u sklopu Zagorske županije (XI. st. – kraj XIII. st.), Zagorskoga distrikta Varaždinske županije, Zagorske grofovije (1399–1488) te naposljetku Zagorskoga distrikta Varaždinske županije (districtus Zagoria) sve do ukidanja kmetstva 1848. Obuhvaćalo je dolinu gornjega toka potoka Reka i krajeve uz gornji tok potoka Velika rijeka te strme padine i brežuljkasto pobrđe Ivanščice. Kao središte vlastelinstva 1258. spominje se utvrda Lobor (danas Pusti Lobor), a nakon njezina napuštanja tijekom XVII. st. prebačeno je u dvorac Lobor-grad.

Oblikovanje vlastelinstva započelo je u prvoj polovici XIII. st. iz manjega plemićkog posjeda Lobor, koji se u dokumentima prvi put spominje 1244. kada ga je kralj Bela IV. zajedno s posjedima Velika, Klenovnik i Zlogonja oduzeo zagorskomu knezu Pučunji zbog ubojstva Očuza, sina istoimena bana. Kao vlastelinstvo oblikovalo se već 1244, kada je Bela IV. darovao sva četiri posjeda varaždinskomu županu Mihaelu I. od Buzadove grane roda Hahold, koji je zatim sjedinio posjede Lobor i Veliku u loborsko vlastelinstvo te za njegovu zaštitu prije 1258. sagradio utvrdu Lobor. Svoj konačan oblik vlastelinstvo je dobilo najkasnije u XIV. st., kada je iz njegova sastava izdvojen posjed Cebovec u Petrovoj Gori kraj Lobora. Poslije Haholda vlastelinstvo je bilo u vlasništvu Gisingovaca, Celjskih, Vitovaca, Sekelja, Berislavića, Bánffyja Donjolendavskih te naposljetku Keglevića, koji su gospodarili njime od 1524. pa sve do ukidanja kmetstva 1848. Nekadašnji alodijalni dio vlastelinstva pretvoren je u veleposjed Keglevića, koji su ga držali do 1905, dok su na području nekadašnjega rustikala nastali mnogobrojni manji seljački posjedi bivših kmetova.

Gospodarska osnova vlastelinstva bilo je vinogradarstvo, koje je nosilo više od polovice ukupne poljoprivredne proizvodnje na vlastelinstvu, dok se ostala proizvodnja odnosila na uzgoj pšenice i raži, uzgoj stoke (osobito svinjogojstvo) te pčelarstvo. Početkom XVII. st. taj se omjer još više povećao u korist vinogradarstva, od kojega su potjecali gotovo svi prihodi vlastelinstva.

Prema sačuvanim popisima poreza iz XV. i XVI. st. vlastelinstvo se ubrajalo među manja i slabije naseljena vlastelinstva u Banskoj Hrvatskoj. O rijetkoj naseljenosti vlastelinstva ponajbolje govori podatak da je na njemu 1483. sakupljeno u ime crkvene desetine tek 15 funti, što je neznatno više od susjednoga i površinski znatno manjega batinskog plemićkog posjeda (11,5 funti). Od XV. st. nalazilo se u sklopu Zagorskoga desetinskoga kotara. Iako se vlastelinstvo nije izravno nalazilo na trasama kojima su Osmanlije prodirale prema zapadu, ipak je došlo do odlaska dijela podložnika vlastelinstva u sigurnije krajeve, zbog čega se broj stanovnika i naselja na vlastelinstvu krajem XV. i u prvoj polovici XVI. st. smanjio, a do oporavka je došlo krajem XVI. i u XVII. st.

U sklopu vlastelinstva nalazilo se naselje Lobor, koje se prvi put spominje 1496. kao trgovište (oppidum Lobor), 1525. kao purga (Pwrga), dok se u popisu poreza 1598. njegovi žitelji navode kao stanovnici utvrde Lobor (cives castri Lobor). Po registru desetine, u trgovištu je živjelo 50 obitelji, što je u to vrijeme iznosilo 30% podložnika vlastelinstva, a taj se broj održao i poč. XVI. st., unatoč tomu što je njihov pravni položaj bio izjednačen s položajem kmetova.

LIT.: J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću, Zagreb 1976. • L. Dobronić, Po starom Moravču, Zagreb 1979. • J. Adamček, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV do kraja XVII stoljeća, Zagreb 1980.

K. Regan