lončarstvo

paljenje lončarske robe, Jerovec 1943.

posuda za nošenje hrane u polje

pečenjarka

lončarstvo, umijeće izradbe posuda i sličnih predmeta od gline. Jedan je od najstarijih obrta u Hrvatskome zagorju. Predmeti su se izrađivali od masnije gline – gnjile, koja se kopala do dubine od 5 m, najčešće u sušnim razdobljima, dovozila kući, odlagala na gnjilnjak, posebno mjesto u dvorištu na otvorenome, i pokrivala najlonom. Ostavljala se da na taj način prezimi jer je nakon toga bila pogodnija za obradbu. Lončari su najprije obrađivali iskopanu glinu. Taj se postupak nazivao ščinjanje gnjile, tj. priređivanje, čišćenje od nečistoća, krupnijega kamena i pijeska. Pojavom električne energije počeo se koristiti električni mlin, čime se postupak ubrzao. Danas lončari najčešće kupuju visokokvalitetnu glinu koja je već pripremljena za korištenje. Proizvodi se rade na nožnome lončarskom kolu karakterističnome za cijelo panonsko područje, a u Zagorju ga zovu kolombar. Lončarsko kolo sastoji se od rušta, drvenih nogara na kojima je daska za pribor kojim se majstor služi pri poslu, i sjedala za lončara. U sredini nogara željezna je osovina – štanga na ležajevima. Na donjem dijelu štange nalazi se veliko kolo s pomoću kojega lončar nogom pokreće osovinu. Na gornjem dijelu osovine pričvršćena je manja ploča – šajba, također okrugla i drvena. Na nju se stavlja glina pripremljena za modeliranje. Okretanjem donjega kola lončar preko osovine okreće i gornji dio, šajbu, te rukom modelira posudu. Da bi dobio što tanje stijenke, lončar koristi glatki komad kože, a služi se i drugim alatima za oblikovanje i ukrašavanje, poput špriklje – komada drveta trokutasta oblika kojim gladi i ravna veće površine, prepikača – komadića šiljata drveta kojim buši rupice, pemzlina – kista kojim oslikava, štučkice – posude s bojom i cjevčicom guščjega pera, i šiglina – drvenoga podmetača u obliku noža. Mlađi su lončari osuvremenili izradbu svojih proizvoda, pa lončarsko kolo pogoni struja. Pojedini su se predmeti prije pečenja engobirali, tj. polijevali bajsom, bijelom bojom dobivenom miješanjem vode i bijele gline iz Bedekovčine koja se prije uporabe melje u žrvnju zbog grudica. Ta se bijela boja ne mijenja ni nakon pečenja, pa se na nju mogu nanositi različiti motivi. Njome se može ukrasiti i neengobirano posuđe. Kako je glina iz pojedinih dijelova Zagorja intenzivno crvena i nakon pečenja te ju nije moguće prekriti glazurom, ona se engobira kako bi se na nju lakše nanosila željena glazura. Nakon sušenja gotovih proizvoda, koje je trajalo nekoliko dana na zraku ili u zatvorenim suhim prostorijama, slijedio je postupak pečenja. U prošlosti su se lončarske peći za žganje, paljenje proizvoda, gradile u dvorištima, vrtovima ili voćnjacima. Najčešće su bile zajedničke, za više lončara, a ložili su ih drvima. Svod peći bio je izrađen od lonaca koji su bili poredani u luku jedan do drugoga i omazani zemljom pomiješanom s pljevom. Ručke lonaca služile su kao otvori za odvod dima, a zvali su ih preduške. Predmeti spremni za pečenje slagali su se u redove koji su činili luk od jednoga do drugoga zida. Ovisno o količini proizvoda, moglo ih se složiti do u dvanaest redova. Danas svaki lončar ima svoju električnu peć. Najčešće se peče predvečer, kako bi se predmeti do jutra ohladili. Proizvodi se redovito peku dva puta. Prvo pečenje ili hajtanje traje 4–5 sati na temperaturi od 500–700 ˚C. Proizvodi se moraju peći kako bi očvrsnuli i bili manje lomljivi. Najpoznatije središte lončarstva jest područje oko Ivanca, i to sela Jerovec, Bedenec i Dubravec, te Globočec pokraj Marije Bistrice. Uz njih, lončarske predmete izrađivali su i stanovnici Bedekovčine, Krapine, Klenovnika, Kladnika, Škrnika, Zagorskih Sela, Voće, Brezja, Velikoga Trgovišća, Jakovlja i Stubice. U svim lončarskim mjestima karakteristično je nasljeđivanje lončarskoga zanata. Proizvode su prodavali na sajmovima, proštenjima ili su ih davali na menu – zamjenu, tj. mijenjali za žito i druge proizvode. Nisu se zadržavali samo u Hrvatskome zagorju i Zagrebu već su odlazili i u druge hrvatske krajeve, u Podravinu, Međimurje i Žumberak, noseći lonce na ramenima ili ih vozeći u kolima sa sijenom.

Mnogobrojni lončarski proizvodi raznovrsnih su oblika i urešeni. S obzirom na način izradbe razlikuju se pocakljeni i nepocakljeni predmeti. Nakon prvoga pečenja ohlađeni se predmeti mogu pocakljivati, tj. glazirati. Caklina se miješa s vodom. U prošlosti je bila olovna glazura, a danas je zabranjena pa lončari koriste fritu, kupovnu bijelu smjesu u zrnu koja nije štetna. Glaziranjem predmeti dobivaju čvrstoću i nepropusnost. Proizvodi se peku i drugi put nakon glaziranja, ali tada na temperaturi do 1200 ˚C. Caklina se tali, postaje prozirna i ornamenti se ponovno vide. Caklina može biti zelena, žuta, smeđa ili raznobojna, a motivi geometrijski (cik-cak, vodoravne i okomite crte, točke, koncentrični krugovi) i biljni (cvjetovi, listići i grančice). Poneki su predmeti pocakljeni samo iznutra i može se u njima držati tekućina (ćupovi, lonci za mlijeko, tanjuri), dok su dvostrano pocakljene zdjele, lonci , bidre – duboke duguljaste posude za pečenje kolača, protfani – duboke četvrtaste posude za pečenje kolača ili mesa u pećnici, maslenke – posude za izradbu maslaca, vrčevi , kuglovnjače – okrugle duboke posude za pečenje kolača – kuglofa, štuce – posude za spremanje tekućine , te cvetnjaki – lonci za cvijeće. Nepocakljeni proizvodi rade se od bjelkaste ili crvenkaste gline, mogu imati geometrijske urese, a mogu biti i bez njih. Jedna od najkarakterističnijih posuda toga tipa je bonja, velika trbušasta posuda uska vrata s ručkom koja je služila za čuvanje sjemenki i sipke hrane. Izrađuju se još kuhač – trbušasti lonac za kuhanje i pečenje na otvorenome ognjištu i srabljivec – manji vrč za vino. Od ostalih predmeta, još uvijek se rade predmeti kao što su kahli, tj. keramičke pločice za zidanje sobnih peći, lonci, vaze, posude za zalijevanje cvijeća te dječje igračke fućkalice, od kojih su najpoznatije ptičice na vodu, tzv. žlaburači, i okarine – svirale duguljasta oblika. Danas su na tržištu zanimljivi tradicijski uporabni predmeti poput mudrijaša – pehara s rupicama i specifičnim načinom pijenja vina, ptičica – žlaburača i bilikuma. Velik je broj raznovrsnih suvenira (vrčića s imenima mjesta, naziva pojedinih važnih događanja, tanjura s tekstom ili slikom) kao i umjetničko-uporabne keramike (noćne svjetiljke, vaze, satovi, servisi za kavu, svijećnjaci). U Hrvatskome zagorju, osim lončara koji se bave tradicijskim obrtom i proizvodima, ima i obrtnika koji uz tradicijske izrađuju i predmete umjetničke i suvenirske keramike koristeći se istim materijalima. Srednja škola u Bedekovčini u svojem programu ima graditeljski smjer, u kojem školuje učenike za zanimanje keramičara i keramičara oblagača.

I. Biškupić Bašić