lovstvo

Marko Bombelles ml.

pozivnica za lov u dvorcu Opeka

lovstvo, djelatnost koja obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači. U pradavnim se vremenima čovjek bavio lovom iz nužde, radi podmirenja potreba za mesom i krznom; s razvojem društva lov postaje zabava, vježba, sport i zanimanje. Lovstvo ima i gospodarsku važnost, a povezano je s ostalim gospodarskim djelatnostima, osobito poljoprivredom, šumarstvom i industrijom. Važna je njegova uloga u zaštiti prirode i očuvanju biološke i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači.

Sve do XIX. st. pravo lova imao je vladar, koji ga je po svojoj volji dodjeljivao veleposjednicima i svećenstvu. Ukidanjem feudalnoga društveno-gospodarskog sustava 1848. ukinute su i kmetske obveze prema veleposjednicima. U Habsburškoj Monarhiji, u sklopu koje je tada bilo i područje Hrvatskoga zagorja, 1849. ukinuto je feudalno pravo lova samo za privilegirane, a preneseno na pravo zemljišnoga vlasnika. Devastacija divljači koja je uslijedila nakon tih promjena te nedostatak zakona o lovu doveli su do privremeno uvedene potpune zabrane lova (1858). Prvi Zakon o lovu, koji je 1871. potvrdio car Franjo Josip I., posebnu je pozornost posvetio lovnomu gospodarenju i uzgoju divljači. Osnutkom Družtva za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji 1881. u Zagrebu postavljeni su temelji organiziranoga lovstva i lovačkih organizacija na cijelome području Hrvatske i Slavonije. Društvo je prestalo djelovati 1891, kada je osnovano Prvo opće hrvatsko društvo za gajenje lova i ribolova. Pravo lova, uz upravne općine i dalje su imali velikaši, koji su u lov pozivali uglednike Austro-Ugarske Monarhije, te je on i dalje služio kao neka vrsta sastajališta vladajućih. Lovišta su na području Zagorja imale na svojim posjedima obitelji Bombelles, Erdődy, Drašković, Jelačić, Gjurgjević, Kulmer, Pongrac i dr. Među njima se posebno istaknuo grof → Marko Bombelles ml., koji je pokazivao iznimnu skrb za lovište. Na 8500 hektara lovišta Zelendvor kraj Vinice iz južne Moravske dopremio je 1870. veću količinu fazanske divljači, za koju je uz pomoć angažiranih stručnjaka pripremio uzgajalište, fazaneriju. Osim fazana, Bombelles je u lovište uveo i drugu pernatu divljač te zeca i kunića. O veličini i organiziranosti lovišta svjedoči podatak da je 1873–90. na Zelendvoru ubijeno 112 000 komada divljači. Uz ladanjski dvorac Opeku, Bombelles je osnovao lovište na krupnu, ponajviše jelensku divljač.

Svako uglednije plemstvo imalo je svoje lovačke sobe i trofeje. Tako su na Gospodarsko-šumarskoj jubilarnoj izložbi Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva u Zagrebu 1891, među ostalima, svoju lovačku opremu i trofeje izložili M. Bombelles ml., Josip Drašković iz Bisaga i Vladimir Halper iz Zajezde, ali i brojni građani neplemići, što upućuje na činjenicu da je lov u tome razdoblju prestajao biti isključivo zabava plemića.

Znatno unaprijeđen Zakon o lovu donio je car Franjo Josip I. 1893. Iako su prema njemu pravo lova i dalje imali velikaši ako su posjedovali više od 400 katastarskih jutara (230,18 hektara) zemlje, sve su popularnija ipak postajala općinska lovišta, koja je kotarska oblast davala u zakup, pod uvjetom da ta lovišta ne budu manja od 1000 katastarskih jutara (575,47 hektara). Kako su plemići postajali sve siromašniji, lovišta su sve manje bila u njihovu zakupu, a sve su više prelazila u ruke općinskih vlasti, odnosno lovačkih društava.

Najstarije lovačko društvo na području Hrvatskoga zagorja, i jedno od najstarijih u Hrvatskoj uopće, počelo je djelovati 1880. u Zlataru, a službeno je osnovano 1883. pod nazivom Seljačko lovačko društvo »Zajec«. Slijedi Lovačko društvo u Krapini, osnovano 1914, no zbog Prvoga svjetskog rata, ubrzo nakon utemeljenja, zabranjen mu je rad. Zbog nestašice hrane tijekom rata divljač se znatno više ubijala te se fond divljači smanjio. Iskaljujući gnjev prema dotadašnjim vlasnicima posjeda i sustavu, seljaci su uništili mnoga dobra, pa su osim divljači stradale mnoge šume i dvorci. Nakon 1918. u tadašnjoj Jugoslaviji postojali su u pokrajinama različiti lovni zakoni, zbog čega se javila potreba za donošenjem jedinstvenoga zakona za cijelu državu. Također je naglo narastao broj lovaca i lovačkih društava. Stoga je 1925. osnovan Savez lovačkih društava Hrvatske i Slavonije (preteča današnjega Hrvatskoga lovačkoga saveza), kao krovna lovačka organizacija. Novi općejugoslavenski Zakon o lovu donesen 1931. usvojio je načelo da je pravo lova vezano uz vlasništvo zemlje, pa su vlasnici zemlje imali pravo na odštetu ako bi im štetu nanijeli lovci ili divljač.

Tijekom Drugoga svjetskog rata lovišta su ponovno bila opustošena, stradalo je mnogo divljači, te se nametnula potreba za novim uređenjem lovnih odnosa i uspostavom novih zakona. Daljnji razvoj društvenih kretanja nakon rata utjecao je i na lovstvo, te su se počele organizirati moderne lovačke udruge, najprije radi uzgoja i zaštite divljači, a potom i lova. God. 1945. osnovane su takve udruge u Oroslavju, Svetome Križu Začretju, Maču, Donjoj Stubici, Gornjoj Stubici, Radoboju, Pregradi, Jesenju i Klanjcu, 1946. u Krapinskim Toplicama, Mihovljanu, Mariji Bistrici, Loboru, Tuhlju i Zagorskim Selima, te 1947. u Đurmancu. S omasovljenjem lova pokazala se potreba za obrazovanjem lovaca, pa su lovačke organizacije uvele 1950. lovački ispit kao stalan sustav podizanja svijesti i stručnoga znanja lovca, a organizirali su se i brojni tečajevi za lovočuvarsko osoblje. U tome razdoblju posebno se istaknuo lovni stručnjak I. Igálffy, nastanjen u kuriji Trnovec u Gornjoj Pačetini, osnivač lovačkoga društva u Svetome Križu Začretju, kojemu je bio doživotni predsjednik. Brinuo se za uzgoj divljači i napredak lovstva na području Zagorja, u lovište je unio fazane, iz Mađarske uvezao zečeve, organizirao tamanjenje štetnih grabežljivaca. Mnogo je radio na izobrazbi lovaca te je bio stalni predsjednik povjerenstva za lovačke ispite. Postupnim oporavkom fonda divljači u pojedinim su lovačkim društvima 1950-ih stvoreni uvjeti i za razvoj lovnoga turizma.

Uspostavom RH donesen je 1994. novi Zakon o lovu, po kojem su ustanovljena vlastita i zajednička lovišta. Vlastita lovišta (na vlastitim površinama) osnovala je jedino država, jer ispunjava uvjete o veličini lovišta, pa se ona nazivaju i državnima. Na površinama gdje postoji veći broj vlasnika osnovana su zajednička lovišta. Na području Krapinsko-zagorske županije ima 30 zajedničkih i jedno vlastito lovište. Ukupna je površina zajedničkih lovišta Krapinsko-zagorske županije 119 960 hektara, a vlastitoga lovišta 2679 hektara, što ukupno iznosi 122 639 hektara. Na području Hrvatskoga zagorja u sastavu Hrvatskoga lovačkoga saveza danas djeluje 70 lovačkih društava, od toga 39 u Krapinsko-zagorskoj županiji, 22 u Varaždinskoj te devet u Zagrebačkoj županiji. Među njima posebno se ističe Lovačka udruga »Dama Dama«, osnovana 2005. u Svetome Križu Začretju, kao prvo i najveće udruženje lovkinja u Hrvatskoj.

Važan segment lovačkih svečanosti čine zborovi lovačkih rogista. Među najistaknutijima u Zagorju su Hubertovi rogisti, osnovani 1995. u Kraljevcu na Sutli, te rogisti Lovačkoga društva »Fazan«, osnovani 1999. u Krapinskim Toplicama.

LIT.: Z. Mustapić i dr., Lovstvo, Zagreb 2004. • M. Kolar-Dimitrijević i E. Wagner, Lov i plemstvo u Hrvatskoj i Slavoniji, Ekonomska i ekohistorija, 5(2009). • Lovci – zaštitari prirode (katalog izložbe), Kumrovec 2015. Hrvatsko lovstvo – nacionalno bogatstvo, Zagreb 2015.

O. Martinčić i A. Paun-Gadža