Majka Božja Gorska

vanjski izgled svetišta, XV–XIX. st.

vanjski izgled svetišta, XV–XIX. st.

vanjski izgled svetišta, XV–XIX. st.

Majka Božja Gorska, proštenjarska crkva u blizini današnjega središta Lobora, smještena na uzvisini iznad uskoga tjesnaca kojim se prelazi preko Ivanščice. Župa u Loboru spominje se već 1334. u popisu župa Zagrebačke biskupije koji je sastavio Ivan Arhiđakon Gorički, dok se proštenjarska crkva Majke Božje Gorske i župna crkva sv. Ane u Loboru u povijesnim izvorima prvi put spominju tek 1639. Opširniji opis potječe iz 1676, a 1687. vizitator zapisuje da je crkva Majke Božje Gorske područna kapela župe Lobor. Postojanje dviju crkava u mjestu upućuje na mogućnost da je jedna od njih bila redovnička.

arheološka istraživanja. Gradina na kojoj se nalazi crkva Majke Božje Gorske bila je naseljena još u prapovijesti. Najstariji otkriveni slojevi potječu iz ranoga brončanog doba. Nađeni su ulomci ranobrončanodobnih keramičkih posuda koji pripadaju tzv. litzenskoj keramici (1750. do 1600. pr. Kr.). Prvi slojevi na dnu zemljanoga bedema pripadaju dobu kulture grobnih humaka (1600. do 1300. pr. Kr.). Veća građevinska aktivnost zamijećena je u kasnome brončanom dobu, u doba kulture polja sa žarama (1300. do 750. pr. Kr.). Iz kasne faze starijega željeznog doba otkrivene su samo naseobinske građevine (750. do 300. pr. Kr.). Najopsežniji građevinski radovi poduzeti su u kasnijoj fazi mlađega željeznog doba (300. do 15. pr. Kr). Gradina je tada podijeljena na dva dijela, pri čemu je sjeverozapadni dio bio posebno utvrđen velikim zemljanim bedemom, povrh kojega se nalazila drvena palisada. Sjeverna strana bila je posebno utvrđena jer je bila najteže branjena. S njezine je vanjske strane bio iskopan i opkop. Zemljani se bedemi uz sjevernu stranu dobro opažaju još i na zapadnoj. Nakon dolaska Rimljana nastupilo je mirno razdoblje, te je život na gradini gotovo stao. Iz I. i II. st. nema puno nalaza. U II. st., nakon što su barbari počeli ugrožavati Carstvo, prapovijesna gradina pretvorila se u visinsku utvrdu, kojoj je cilj bio pružiti zaštitu od mogućega novog barbarskog upada. Tada je započeo novi građevinski uzlet – podignute su kamene zidine, stambene i sakralne građevine, radionice.

U drugoj polovici V. ili početkom VI. st. na dominantnome položaju unutar naselja, otprilike na mjestu postojeće crkve, izgrađena je ranokršćanska crkva, pravilno orijentirana jednobrodna građevina. U crkvu se ulazilo kroz narteks, i to kroz dva bočna ulaza. Ispred narteksa nalazio se hodnik, kojim je crkva bila spojena s oktogonalnom zgradom krstionice. Unutar krstionice nalazila se heksagonalna piscina, dno koje je bilo obloženo mramornim podnim pločama, istima kakvima je popločen i dio svetišta postojeće crkve te nije isključeno da je i pod u ranokršćanskoj crkvi bio njima popločen. U zgradi krstionice ostala je djelomično sačuvana originalna betonska podnica, stuba i kameni prag prema hodniku. Od unutrašnjega inventara crkve očuvana je oltarna mramorna menza, poslije postavljena i u predromaničkoj crkvi, više ulomaka prozorskih tranzena te velika količina mramorne arhitektonske plastike. U šuti uokolo krstionice pronađen je rustikalni mramorni kip božice Dijane ili Velike Majke (Magna Mater). Vjerojatno su kip antičke poganske božice kršćani u V. st. razbili i bacili niz padinu. Uz crkvu je nađeno nekoliko kasnoantičkih grobova. Utvrdu i crkvu razorili su i spalili Slaveni potkraj VI. st. Iz VIII. st. potječu ulomci keramičkih posuda i jedan paljevinski grob. Na početku IX. st. franački su misionari iz sjeverne Italije, vjerojatno benediktinci, kraj ruševina ranokršćanske crkve izgradili drvenu jednobrodnu crkvu s pravokutnom apsidom i nadstrešnicom ispred ulaza. Unutar crkve nalazila se podnica djelomično napravljena od gline pomiješane sa šutom, a djelomično je ležala na živoj stijeni. U crkvi su nađeni koštani ulomci oplata drvene kutijice, vjerojatno dijelovi relikvijara. Ispred svetišta u unutrašnjosti crkve ostale su rupe od stupova, vjerojatno ostataka drvene oltarne pregrade. Tijekom IX. st. oko crkve se formiralo groblje kristijaniziranoga stanovništva na kojem se u kontinuitetu pokapalo sve do XIX. st. Kraj drvene, a iznad ranokršćanske crkve u IX. st. bila je podignuta predromanička crkva, koja je imala tri upisane apside, predvorje i zvonik na pročelju kroz koji se ulazilo, te još jedan ulaz na južnoj strani. Svetište romaničke crkve inkorporiralo je dijelom središnje svetište predromaničke crkve, te je središnja apsida predromaničke crkve još uvijek djelomično vidljiva i unutar svetišta danas postojeće gotičke crkve, koja je preuzela romaničku apsidu u cijelosti u visini više od 2 m. Nađena je velika količina kamenih ulomaka arhitektonske i ukrasne plastike datirane u IX. do XI. st. Prvu oltarnu pregradu, od koje je sačuvano nekoliko pilastara i pluteja, crkva je dobila početkom IX. st., dok je veće preuređenje nastupilo u drugoj polovici XI. st. Od predromaničkih ulomaka ističu se vrlo lijepo oblikovani pilastri, pluteji, ambon, ciborij i dvije oltarne menze. Nađen je ulomak tranzene s likom bradata čovjeka, vrlo vjerojatno dostojanstvenika koji je sudjelovao u unutrašnjem uređenju crkve u drugoj polovici XI. st. Na arhitravu oltarne pregrade i ciborija pojavljuje se nekoliko ulomaka predromaničke skulpture s dvoprutom ili troprutom pletenicom i dijelovima natpisa. Prema nađenim ulomcima s dijelovima natpisa pretpostavlja se da je titular crkve bila sv. Marija, a spominju se i sv. Andrija, sv. Ambroz ili sv. Anselmo, te sv. Pavao, a vjerojatno se u invokaciji spominje i Sveto Trojstvo. Više titulara crkve bilo je uobičajeno u ranome srednjem vijeku. Predromanička crkva u Loboru za sada je jedina predromanička crkva otkrivena u sjevernoj Hrvatskoj. Bogatstvo njezina interijera uvrštava je među najljepše i najraskošnije ranosrednjovjekovne crkve. Srušena je najvjerojatnije potkraj XII., a najkasnije do polovice XIII. st. Tada je otprilike po njezinoj sredini izgrađena nova romanička crkva.

današnja proštenjarska crkva. Arheološka istraživanja pokazala su da je postojeća gotička crkva podignuta potkraj XIV. ili u prvim desetljećima XV. st. iznad romaničke crkve, podignute pak iznad predromaničke i ranokršćanske crkve. U svetište su uklopljeni i zidovi predromaničkoga i romaničkoga svetišta, zbog čega dolazi do priličnoga odstupanja od pravilnoga tlocrta poligonalne apside, ali i cijeloga broda gotičke crkve koji je naknadno sagrađen s nešto drukčijom orijentacijom u odnosu na prethodnu crkvu. Crkva je jednobrodna građevina s nešto užim poligonalnim svetištem. U XVI. st. naknadno je sagrađeno predvorje, koje je porušeno polovicom XIX. st. Na sjevernoj strani svetišta, točno na spoju sjeverozapadnoga i sjevernoga zida poligonalne apside, zid se ne spaja pravilno, već se zamjećuje istak. Gotičko svetište nadsvođeno je križno-rebrastim svodom, rebra počivaju na konzolama, a brod je nakon obnove 1755. nadsvođen križnim baroknim svodom. U većem je zaglavnom kamenu peterostrukoga zaključka svoda u svetištu poput grba prikazan kotač s osam žbica. Poligonalno svetište uzdignuto je za dvije stube u odnosu na brod, a jedna je stuba i ispred samoga oltara u svetištu. Trijumfalni luk ima šiljasti oblik, profiliran je skošenjem. U ulaznome dijelu nalazi se pjevalište na koje se stupa strmim stubama. Na pjevalištu su orgulje, izrađene oko 1750. Odlikuju se vrsnom izvedbom pozitiva i kućišta. Ukrašene su trima figurama – dvama anđelima i središnjom figurom koja predstavlja vjerojatno kralja Davida u odori rimskoga vojnika. Na baroknome oltaru (druga polovica XVII. st.) u srednjoj niši drveni je gotički kip Majke Božje Gorske s djetetom (oko 1500). Lijevo od njega među stupovima, nalazi se sv. Lovro, desno sv. Juraj, a na krajevima pod krilnim baldahinima lijevo je sv. Barbara, a desno sv. Katarina. U gornjem dijelu, u srednjoj niši, Klečeća je sv. Marija, koju okružuje Sveto Trojstvo. Lijevo od te skupine nalazi se sv. Petar, a desno sv. Pavao. Nad arhitravom je postavljeno raspelo, a pod njim Majka Božja i sv. Ivan. Oltar je položen na kameno postolje, koje je ujedno i postolje za blago profiliranu menzu. Naknadno je otprilike po sredini prednje strane izdubljen prostor za smještaj drvene kutijice s relikvijom nepoznata svetca. Riječ je o kasnoantičkome spoliju, možda izvorno menzi koja je pripadala jednoj od starijih crkava. Lijevo i desno od trijumfalnoga luka smještena su kamena postolja na kojima su stajali oltari (uklonjeni). Desno je stajao oltar posvećen sv. Barbari, a lijevo sv. Katarini. Na sjevernoj je strani trijumfalnoga luka otvor, ostatak propovjedaonice iz XVI. st., do kojega je od svetišta vodilo stubište, a na sjevernome zidu podignuta je nova barokna propovjedaonica na kojoj je upisana godina 1759. Brod crkve izvorno je imao drveni oslikani strop (tabulat), koji je 1735. zamijenio barokni svod. Prilikom zadnje poznate obnove crkve oko 1900. izvorne zidne slike koje su nastajale od XIV/XV. do XVIII. st. preslikane su novima. Zidne su mase razdijeljene horizontalnim nizovima slika s biblijskim prizorima, uglavnom vezanima uz Majku Božju i Spasitelja, likove iz Staroga zavjeta te likove apostola i svetaca. Spomenute freske svojom se kvalitetom, zanimljivostima ikonografije i stilskim karakteristikama ubrajaju među najbolje primjere gotičkoga zidnog slikarstva u sjevernoj Hrvatskoj. Od baroknih oslika ističe se prikaz sv. Kristofora, zaštitnika od kuge, na južnoj strani fasade, bliže pročelju. Na pročelju, na mjestu gdje su nekada stajale kapelice podignute polovicom XIX. st., otkriveni su predbarokni oslici. Na zvoniku je naslikan sunčani sat. Blijedi ostatci oslika mogu se opaziti i na ostalim stranama. Zvonik (21 m) umnogome pokazuje renesansno obilježje. Ima tri kata, a svaki je s vanjske strane raščlanjen kamenim vijencem. Iz zvonika se ulazi u potkrovlje crkve. Crkva je 1786. okružena cinktorom koji ima oblik nepravilnoga oktogona. S unutarnje strane cinktora (unutar arkada) obješene su slike koje prikazuju zapisana čudotvorna ozdravljenja; neke je zapisao H. Gašparoti u XVIII. st., a druge su dodane poslije. God. 2006. započeo se unutar svetišta uređivati muzej na otvorenome; dio arheoloških nalaza prezentiran je za posjetitelje.

LIT.: Gj. Szabo, Spomenici kotara Krapina i Zlatar, Zagreb 1914. • K. Filipec, Lobor, Majka Božja Gorska (katalog izložbe), Gornja Stubica 2002. • isti, Arheološko-povijesni vodič po svetištu Majke Božje Gorske u Loboru, Zagreb 2008.

K. Filipec