Malakoczy

obiteljski grb

Malakoczy (Malakoci, Mallakoczy, Malykoczy, Mlakovečki), plemićka obitelj podrijetlom iz Zaladske županije u Ugarskoj. Prvi pripadnik obitelji koji se javlja u Međimurju 1540, Ivan Simonić, kupio je od međimurskoga vlastelina Gašpara Ernušta imanje Jurovec i jedno selište na posjedu Lapšina kraj Svetoga Martina na Muri; pravo na posjed potvrdio mu je (1552. i 1554) car i kralj Ferdinand I. Habsburgovac. God. 1570. u poreznim popisima Ivan se spominje kao vlasnik posjeda Dijaneš kraj Vrbovca koji je bio u vlasništvu obitelji sve do početka XVIII. st. Nikola I. (1547–1603) bio je osobni savjetnik i prijatelj Jurja IV. Zrinskoga. Posjedovao je utvrde Gradiščak i Lapšinu, koju je sagradio tijekom druge polovice XVI. st. na posjedu koji su mu darovali Zrinski. God. 1597. od Jurja IV. kupio je selišta Bukovje, Žabnik, Vratišinec i Novakovec u Međimurju. Također je 1578, kao osobni zamjenik Jurja IV., zapovijedao utvrdom Bajča (Bajcsa-Vár) i stražarnicama Fićehaz (Fityeház) i Murski Krstur (Murakeresztúr). U braku s Dorotejom (od 1581), kćeri Mihaela Konjskoga, stekao je dijelove susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva. God. 1586. počeo je graditi kuriju u Brdovcu, a u poreznome popisu iz 1588. spominje se kao suvlasnik Donje Stubice i Susedgrada. Potkraj XVI. st. bio je vlasnik Stubičkih Toplica, Oroslavja, Stubičke Slatine, Igrišća, Andraševca, Hruševca, Selnika, Vinterovca i Stubičice, Pušće, Zdenaca Brdovečkih, Brdovca, Podgorja, Rogoznice, Stenjevca, Golubovca, Reke, Slanoga Potoka, Psarnoga, Jakovlja, Podgorja, Oborova, Podvinja, Poljanice Bistranske, Šenkovca, Novaka i Šestina. Kao protestant, pokopan je izvan crkve u Svetome Martinu na Muri. Njegov nadgrobni spomenik prenesen je 1870-ih u dvorac Pribislavec, a danas je izložen u lapidariju Muzeja Međimurja. Njegov sin Nikola II. (? – 1641), iako je kao protestant po odredbama Hrvatskoga sabora iz 1608. trebao biti protjeran iz Kraljevstva Hrvatske i Slavonije, zbog utjecaja na Bečkome dvoru i vojske s kojom je sudjelovao u protuosmanskim ratovima, od cara i kralja Matije II. Habsburgovca 1614. dobio je ugarski barunat. U imovinskim sporovima nasljednika obitelji Hennyngh stekao je većinu susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva. Kralj Matija II. Habsburgovac dao mu je 1638. sajamski privilegij za Donju Stubicu, a sljedeće godine Marta, udovica Ivana Moscona, u vlasništvo grad Donju Stubicu. S njezinom sestrom Anom Marijom, udanom Marčinko Matijević, vodio je sporove oko nekih donjostubičkih posjeda i Golubovca. Oko nekih dijelova susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva vodio je sporove s obitelji Čikulin. Iz braka s Elizabetom, rođ. Lipchay, imao je kćer Evu (? − oko 1635), koja u brakovima sa Šimunom Erdődyjem i Ivanom Koprivom nije imala potomaka, te sina Nikolu III. (oko 1605–1665). U drugome braku bio je s Katalin, rođ. Széchy. Njegovu sinu Nikoli III. 1672. Ana Marija Marčinko Matijević predala je u vlasništvo preostale donjostubičke posjede i dijelove Golubovca. Nikola III. nastavio se sporiti s Čikulinima, što je dovelo do osiromašenja obitelji te je 1681. bio prisiljen prodati Ani Mariji Čolnić, udovici Petra Patačića, i njihovim sinovima Adamu, Pavlu, Ivanu i Petru imanja Marčinkovo i Ivaničevo na donjostubičkome posjedu. Iz braka s Uršulom, rođ. Bukovački, imao je kćeri Evu Barbaru, udanu za Jurja Czinderyja, Anu (? − 1746), udanu za podžupana Zagrebačke županije A. Ž. Domjanića, Elizabetu Juditu, udanu za križevačkoga podžupana Ivana Szaicha, Barbaru, Doroteju te sina Nikolu IV. (? − prije 1740). Iz drugoga braka s Katarinom, rođ. Budački, imao je kćer Uršulu. Nikola IV., u braku s Marijom Viktorijom, rođ. Nayhauss, imao je kćer Magdalenu i sina Nikolu V. Benedikta (1681 – oko 1772), posljednjega muškog člana obitelji. Iz drugoga braka s Terezijom, rođ. Jurić, imao je sina Sigismunda i kćer Tereziju. Boravio je u kuriji Gračec, gdje je izdao i nekoliko isprava. U Gračecu je 1680. proslavljena svadba njegove polusestre Uršule s Jakobom Ilijašićem, zagrebačkim notarom i senatorom. Mladenci su 1688. uvedeni u taj posjed, ali su ga uskoro založili austrijskomu generalu i senjskomu kapetanu Josipu Rabatti. Posjed je ubrzo otkupio njihov sin Adam Nikola (? − 1748), časnik u Banskoj krajini. Potomci Nikole III. međusobno su 1692. razdijelili donjostubički posjed. Ani su još pripali Golubovec i Dijaneš u Križevačkoj županiji, a Uršuli Kaniža u Mokricama kraj Oroslavja, u kojoj je Nikola IV. dao sagraditi kuriju, koja se spominje 1739. Nakon smrti Nikole IV. posjed su podijelili njegov sin Nikola V. Benedikt i Elizabeta Judita, kći Nikole III. Njezina kći Judita (1737–1813), rođena u braku s Ivanom Szaichom, udala se za Ivana Kapistrana I. Adamovića Čepinskoga.

LIT.: V. Kalšan, Međimursko plemstvo (XVII.–XIX. st.), Čakovec 1999. • N. Štefanec, Heretik Njegova Veličanstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu radu, Zagreb 2001. • V. Kalšan, Bajcsa – štajerska utvrda u Mađarskoj (katalog izložbe), Čakovec 2006. • B. Čičko, Novi prilozi za povijest vlastelinstva Golubovec, u: Osamsto godina pisanog spomena Stubice (1209.–2009.) (zbornik radova), Donja Stubica 2011.

B. Čičko